Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Bog treba našu grješnost
„Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ kaže Petar Isusu u današnjem evanđelju. “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” uzviknuo je Izaija (prvo čitanje). „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom“, piše o sebi sv. Pavao (drugo čitanje). Kada se iskren čovjek suoči s Božjom veličinom nužno se suočava i sa svojom malenošću. Nije lako podnositi Božju blizinu, jer se tada uz Božju uzvišenost naša grješnost pokazuje u svoj svojoj bijedi. Prljavština se najjasnije vidi kada se nađe u izravnom dodiru s čistoćom. Laž ne može sakriti svoju besmislenost kada je rasvijetlimo istinom. Zlo se pokazuje u svoj truleži i pogubnosti onda kada se suoči s čistom dobrom. Mržnja otkriva svu svoju besmislenost kada je ljubav raskrinka.
Suočavanje sa svojom grješnošću najveći je izazov za našu vjeru. Osjećamo u sebi, u najdubljim dubinama svoga bića, zov, zapravo pravi poriv, za čistoćom i svetošću. To je sam Bog u nas usadio. Međutim, pred svakim pokušajem da to ostvarimo preprječuje se naša grješnost. Ona nas duboko razočarava i obeshrabruje. To je muka i borba svih nas. Zbog toga nije lako stajati pred Bogom. Zato ljudi, opterećeni grijesima, bježe od Boga. Nastoje ga ukloniti od sebe kao i sve što ih na Boga podsjeća. Zlo i grijeh su netolerantni prema dobru i istini. Ljudi koji su pristali za zlo ne mogu trpjeti pravednike. Proganjaju ih, obezvrjeđuju, ušutkuju, optužuju, osuđuju, ubijaju… A grijeh i zlo relativiziraju, ignoriraju, ili ga čak proglašavaju dobrim, normalnim i poželjnim. Lakše je biti sa sebi sličnima. Takvo nam okruženje ne uznemiruje savjest. A još lakše gledati gore od sebe i tješiti se kako smo mi još i dobri. Tome smo jako skloni.
Mi danas posebno živimo u svijetu koji relativizira zlo i grijeh. Agresija laži i zla toliko se nametnula da se mnoga grješna stanja danas smatraju ispravnima i normalnima. Posljedica toga je da se većina ljudi tako lako miri sa svojom grješnošću, tako lako odustaju od truda i borbe za svetim i čistim životom i bez ozbiljnog razmišljanja prihvaćaju život u grijehu. Živi se polovičnim životom uz rezignirano uvjerenje da drugačije nije moguće, da život za kojim duboko u sebi težimo – život svetosti i čistoće – nije moguć, da je to iluzija i tlapnja nerealnih ljudi.
Ima li izlaza? Ako ima, gdje je? Izlaz je u Božjem milosrđu. Put svetosti ne možemo sami postići. Trebamo se osloniti na Boga. Bog nas u svom beskrajnom milosrđu poziva da ponizno i raskajano njemu prikažemo svoju grješnost. On nam jedini može pomoći da se s njome pravo obračunamo. I on to hoće. On je od Izaije, čovjeka nečistih usana, učinio najvećeg proroka. Poslao je svog serafa da mu užarenom žeravom očisti usne i osposobi za proročku službu. On je Petra, grješnog ribara, učinio stijenom na kojoj je Crkvu sagradio. Nije digao ruke od njega ni kada ga je u muci zatajio. On je Pavla, zagriženog progonitelja Crkve, učinio svojim najgorljivijim navjestiteljem. Po istom principu on svakoga od nas može očistiti od svih naših grijeha i opačina te učiniti prikladnim oruđem u izgradnji Božjeg kraljevstva među ljudima. Nije pri tome važno je li čovjek obični ribar kao Petar ili dvorjanin kao Izaija ili učeni farizej kao Pavao. Bitno je da mu pristupamo s dubokom o poniznom vjerom. On ne traži od nas da sakrivamo svoju grješnost niti da zbog nje sami sebe preziremo. On samo traži da se grješnicima priznamo i oslonimo na njegovo milosrđe. On treba našu vjernost.
mons. Marinko Mlakić
