Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje: Iv 17, 11b-19
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Riječ Gospodnja.
Svoj dugi oproštajni govor učenicima na Posljednjoj večeri, u kojem je sažeto izrekao cijelo otajstvo Božje ljubavi i našega spasenja, Isus završava molitvom Ocu nebeskom. Današnje evanđelje donosi nam njezin (središnji) dio.
Podsjetimo se, Posljednju večeru Isus je započeo tako što je učenicima oprao noge. Taj neobičan čin protumačio je kao primjer autentične ljubavi u koju se treba pretvoriti život svakog njegovog učenika. Život ima smisla samo onda kada je ispunjen ljubavlju koja služi. On nam je to svojim primjerom prvi pokazao.
Govorio im je zatim o Ocu i o njihovom odnosu, o ljubavi koja ih čini da su jedno. U tu ljubav Otac želi po Isusu privesti sve ljude, jer samo tako mogu imati puninu radosti u sebi. Zato je potrebno slušati njegove zapovijedi i ljubiti se međusobno onom ljubavlju kojom je on nas ljubio.
Navijestio im je svoj odlazak te protumačio kako njegova muka i smrt nije rastanak i kraj, nego imaju otkupiteljsko značenje. On odlazi da bi im u Očevu domu pripravio mjesto a zatim će ponovno doći i uzeti ih k sebi, da i oni budu tamo gdje je on. Pripovijedao im je o prijateljstvu i izdaji. Upozorio ih je na mržnju svijeta koji ne poznaje njega ni Oca, o progonima na koje će zbog njegova imena trpjeti u svijetu. Obećao im je poslati Duha Svetoga koji će ih braniti, jačati i uvoditi u svu istinu.
Isus moli za svoje učenike kao i za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u nj. Moli Oca da ih sačuva u svome imenu da budu jedno kao što su njih dvojica jedno. Ovdje dolazimo do najčudesnije objave koju ljudsko stvorenje može spoznati: svi mi, baš svi, bili smo prisutni u Isusovom božanskom Srcu te utkani u molitvu i žrtvu koje je on, jedini pravi svećenik, prikazivao svom i našem nebeskom Ocu. Čudesnost je tim veća kada imamo pred očima da se ovaj preuzvišeni i potresni trenutak po otajstvu Sv. mise uprisutnjuje u svako vrijeme te svi mi snagom vjere možemo u njemu najizravnije sudjelovati. Doista, po tajni Euharistije mi postajemo Isusovi sustolnici i prijatelji za koje on moli i sama sebe prikazuje za žrtvu kako bismo svi mi postali dionici Božjeg nebeskog blaženstva. To je naš Bog. U tome je njegova bezgranična i neshvatljiva ljubav prema nama. Od nas se traži samo to da tu ljubav ponizno i zahvalno primimo kako bismo već sada od nje živjeli.
Za nas je tako Euharistija i dar i poziv: dar koji trebamo zahvalno primati a poziv da po njemu živimo te ga životom svjedočimo svima koji Boga pravo ne poznaju. Sve je u tome, sva mudrost i tajna života.
U molitvi Isus spominje Judu, koji ga je izdao. Neobično je kad Isus kaže da je sačuvao sve one koje mu je Otac povjerio osim Jude, sina propasti, da se ispuni Pismo. Zar je Sveto pismo predodredilo Judu za propast? Ne. Mi zapravo ni ne znamo što se s njime dogodilo na kraju, osim da je sam sebi presudio. Ipak, povrh svega vjerujemo da ga Bog nije isključio iz svog bezgraničnog milosrđa. A Pisma se ispunjaju tako što nam kroz njegov žalostan primjer potvrđuju kako je za spasenje nužna vjera koja podrazumijeva obraćenje od grijeha. Bog nas je stvorio slobodne i, da tako kažemo, ne može nas spasiti bez nas. Ne može nas privesti k sebi bez našeg slobodnog pristanka. U Judi vidimo kako sve dok se vjerom ne uteknemo Božjem milosrđu, ostajemo uskraćeni za Božju ljubav. A takvo stanje nije ništa drugo nego propast.
U svakom slučaju Juda nam je svima opomena kako tragično grijeh može zaslijepiti čovjeka i odvesti u ništavilo. Bez obraćenja nije nam moguće dospjeti do božanskog mira i radosti. Život u grijehu vodi u propast. Ne zato što bi nas Bog u svojoj srdžbi kaznio nego zato što opredjeljenjem za grijeh mi sami sebe osuđujemo na život bez Boga.
Nasuprot zajedništva s Bogom nalazi se svijet koji živi u mržnji i od mržnje, jer ne poznaje istinu. Jer živi u laži. A istina je Isusova riječ. Ipak, biti Isusov ne znači pobjeći od svijeta nego biti u svijetu ali ne biti od svijeta. To je zadatak svakog Isusova učenika. I to je jedino moguće onomu koji se trajno i gorljivo trudi ostati u Isusu, ostati u njegovoj ljubavi. A to opet znači posvećivati se istinom njegove Riječi i milostima koje nam trajno daje u svetim sakramentima, osobito u Euharistiji.
