Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje: Iv 15, 26-27; 16, 12-15
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom.
Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.”
Riječ Gospodnja.
Duh je onaj koji oblikuje čovjeka u njegovom čovještvu. Što je čovjek u sebi, kako gleda na sebe, na druge ljude, na svijet, na dobro i zlo, na prošlost i budućnost – sve to ovisi o njegovoj duhovnosti, odnosno o duhu koji ga nadahnjuje. Duhovnost određuje naš pogled na život i svijet, upravlja našim odlukama i djelima te nas, dosljedno tomu, čini sretnima ili nesretnima, živima ili mrtvima. Naravno, ovdje ne radi o životu tijela nego duše. Čovjek, naime, tijelom može biti živ i zdrav ali mrtav u duši. Takvih živih mrtvaca ili svojevrsnih polumrtvaca jako je puno među nama. To smo zapravo svi mi u onoj mjeri u kojoj svoju dušu hranimo onime što je propadljivo i prolazno. Čovjek ne može imati osmišljen, duhovan i sretan život ukoliko ga svede na tjelesnost. On je osoba i njegovu osobnost bitno obilježava duh, odnosno duhovnost. Duh je onaj koji tjelesnosti daje životnost.
Duhovnost u našoj kulturi vjerojatno nikada nije bila tako relativizirana i banalizirana kao danas. Sve je manje zdravih duhovnih načela koje bi ljudi prihvaćali i na njima gradili zajedništvo. I to se osjeća u društvu. Podjele, nepravde, pohlepa, korupcija, osude, rasap obitelji, srozavanje tradicionalnih vrjednota – sve je to posljedica gubitka zdrave duhovnosti kod ljudi. Zbog površnih i iskrivljenih oblika duhovnosti danas je među nama sve više izgubljenih, nemirnih, nesretnih, osamljenih, otuđenih… Sve se nekako previše vrti oko tjelesnog, zemaljskog, neduhovnog… Pri tome je prestalo biti važno je li nešto grijeh. To čovjeka nikako ne može ispuniti, umiriti i usrećiti.
I čini se da će ova agonija našeg vremena trajati i postajati još gora. Jer svaki pokušaj da se danas ljudima ponudi jasna, dosljedna i zdrava duhovnost, suočava se s otporima, obezvrjeđivanjima i osudama. Ipak, usprkos tomu i tim više danas je potrebno govoriti o duhovnosti.
Gdje pronaći pravu duhovnost? Koji je to duh od kojega treba živjeti? Mi vjerujemo da je to Duh Božji, Duh Sveti, Duh Oca i Sina koji od njih izlazi i kojeg s zajedno s njima mi častimo kao jednoga Boga i kao Trojstvo u jedinstvu.
Sveto Pismo nas uči da je Duh (Božji) izvor i začetnik života. Prije njegova zahvata sve je bilo u tami i kaosu. On udahnjuje život u sve što živi. Tako čovjek, načinjen od praha zemaljskog, postaje živa duša onog trenutka kada Bog u njega udahnjuje svoj božanski dah. To je postupak koji ne smijemo promatrati kao jednokratan čin izvršen na prvom čovjeku već trajan proces koji se događa i treba događati sa svakim od nas. Ljudsko biće ne posjeduje život samo po sebi. Njemu kao tjelesnom biću trajno je potreban Duh koji će ga oživljavati i oblikovati. Onog trenutka kada ostane bez duha, on ostaje bez životnoga daha i postaje prazan. Bezdušan.
Po svojoj duši, koja živi od Duha Božjeg, čovjek odražava samoga Stvoritelja. Po njoj je on slika Božja. Po Duhu čovjek prepoznaje samoga sebe i drugog pored sebe. Po Duhu on stvara odnose, ljubi, izgrađuje svoj život, zajednicu i svijet u kojima živi. Duh čovjeka otvara prema bezgraničnosti, prema samom Bogu i životu u zajedništvu s njime.
Duh očovječuje čovjeka. Što je čovjek produhovljeniji Duhom Božjim time je više čovjek: osmišljeniji, pravedniji, milosrdniji, kulturniji, svetiji… Bez Duha nema ni kulture ni napretka. To pokazuje ljudska povijest. Iza rušenja kulture uvijek je stajao nedostatak Duha, bezdušnost, bezboštvo ili krivo shvaćeno boštvo. Zato možemo kazati: s Duhom Božjim sve živi, bez njega sve umire. Njegov Duh vodi povijest spasenja prema punini života u kraljevstvu Božjem. Bog zato čovjeka, iako se grijehom udaljio od njega, i dalje po Duhu svojemu poziva i nudi zajedništvo sa sobom. Činio je to po patrijarsima i prorocima a konačno i potpuno nam se objavio po Isusu Kristu. Na njemu je Duh Božji počivao u punini.
Taj isti Duh Božji, Duh Oca i Sina, nije nas napustio nego u punini ostaje u Crkvi, štiti je i čuva u istini kako bi bila živi Božji hram, njegova prisutnost na zemlji. Po djelovanju Duha mi upoznajemo Isusa, upoznajemo Istinu, postajemo dionici njegova Mističnog Tijela, suobličujemo se njegovoj slici, postajemo mudri i jaki, sposobni oduprijeti se svakoj protivštini i zabludi, pa i samoj smrti.
Da bi se ispunio Duhom Božjim, čovjek se mora isprazniti od bezdušnog duha svijeta. To je srž mudrosti življenja. To je temeljna borba iz koje izrastaju sve ljudske napetosti, patnje, dvojbe, strahovi, tjeskobe… Dok je čovjek zaokupljen neduhovnim, dotle Duh u njemu ne može djelovati. Tada on nužno postaje bezdušan, zaokupljen samim sobom – ohol, sebičan i pohlepan. Tada se i zbog toga među ljudima događaju razdjeljenja i nerazumijevanja. Pa i onda kada ljudi govore istim jezikom. Kad se pak oslobodi neduhovnog, tada pun Duha doživljava u sebi snagu života koji nadilazi sve ljudske granice (kulturne, jezične, rasne, spolne…) i otvara nas punini života, vječnosti. Tada je moguće zajedništvo unatoč razlikama i ograničenjima. Duh oživljava, budi i preporađa, otvara nas istini, raspiruje u nama i među nama ljubav, donosi mir, daje da živimo radosno i smisleno unatoč svim poteškoćama.
Svi smo pozvani da se oslobodimo svega neduhovnog, bezdušnog kako bi se u nama nastanio Duh Božji – Duh ljubavi i istine.
