Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Treća korizmena nedjelja B – Očišćenje hrama

Evanđelje: Iv 2, 13-25

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
Riječ Gospodnja.

Bog jako dobro zna što je u čovjeku, što svi nosimo u sebi. On je naš Stvoritelj i bolje nas pozna nego mi njega i sami sebe. On zna najbolje što je potrebno za naš mir i spasenje. I zato nam nudi svoj Savez. Zato nam daje svoje zakone i uredbe. Zato nas poziva da mu zahvalno žrtvujemo cijelim svojim bićem i cijelim svojim životom. Bog je dopustio svom narodu da izgradi Hram u kojem će se takav odnos uspostavljati i na kojem će se onda graditi cijeli čovjekov život, svi njegovi odnosi.
Hram je trebao biti mjesto privilegiranog susreta čovjeka s Bogom. Taj obredni susret trebao se odvijati u ozračju starozavjetnog savezništva između Izraelskog naroda i Gospodina – u duhu vjernosti i povjerenja. Posebnu odrednicu hramskom bogoštovlju davalo je sjećanje na Božju brigu za narod koja se nebrojeno puta očitovala u povijesti Izraela. Međutim, hramski su se obredi olako pretvarali u prazne obrede, na izvanjsko vršenje obrednih zakona i propisa. Svećenici, koji su trebali biti sluge istinskog bogoštovlja i posrednici susreta čovjeka i Boga, pretvorili su se u stalež samodostatnih službenika koji su dobro živjeli od eksploatacije Hrama.
Jeruzalemski hram je bio jedini hram kod Židova. U njemu je, vjerovali su, sam Bog prebivao među ljudima. Ljudi su u Hramu mogli stupiti u Božju prisutnost. Izgrađen je na mjestu na kojem je prama predaji Abraham žrtvovao svoga sina Izaka. I samo u njemu su se prinosile obredne žrtve Gospodinu. Sam Hram bio je velebno arhitektonsko zdanje s više zgrada, trjemova, predvorja i dvorišta, a u središtu svega je bilo Svetište. Pristup Svetištu bio pridržan samo za članove Izabranog naroda. Ostali hodočasnici, pripadnici svih drugih vjera i naroda, mogli su također pristupiti u Hram i klanjati se jednom i pravom Bogu, ali samo u prostor koji se nazivao predvorje pogana.
Kako bi pomogli hodočasnicima da sami ne moraju dovoditi životinje za žrtvu, što bi im uvelike otežalo samo hodočašće, hramska je uprava (uz dobru proviziju, naravno) dopustila njihovu prodaju u predvorjima Hrama. Uz to, budući da se rimski novac smatrao nečistim i nedostojnim Hrama, hodočasnici su na istom mjestu mogli mijenjati takav novac za hramsku valutu.
Isus je smatrao svojom svetom i proročkom obavezom upozoriti na pravu svrhu Hrama i na iskrivljeno štovanje Boga, bez obzira na sukobe koje će to izazvati. Hram je mjesto molitve za sve narode. On ga naziva kućom svoga Oca. U Hramu je vjernik trebao susresti Boga i doživjeti ga kao svoga Oca, kao onoga koji ga nada sve ljubi. Sve drugo je zloupotreba Hrama, oskvrnuće.
Oskvrnuće Hrama događa se kada se čovjek prema Bogu počinje odnositi trgovački te Hram, Očevu kuću, pretvori u kuću trgovačku. U trgovačkom odnosu vlada sebičnost. Tu je malo povjerenja i iskrenosti, a još manje darežljivosti… Svatko gleda samo svoj interes, trgovac da skuplje proda a kupac da jeftinije kupi. A često nema ni elementarnog poštenja. Osobito su trgovci skloni poslužiti se raznim smicalicama da bi prevarili kupce.
S Bogom ulazimo u trgovački odnos uvijek kada pomislimo da on treba nas, da njemu trebaju naše žrtve i molitve, pa da ga zbog toga možemo ili moramo kupovati i mititi po načelu ti meni to, ja tebi to. To je silno ponižavajuće kako za Boga, koji je naš Otac, tako i za čovjeka, koji je njegovo ljubljeno dijete. Bogu naše molitve i žrtve nisu potrebne, on po njima neće biti veći, više Bog, ali su potrebne nama radi toga da bismo mi doista susreli Boga i doživjeli njegovu očinsku ljubav u kojoj nas spašava i posvećuje. Hram, kada se pretvori u trgovačku kuću, prestaje biti mjesto susreta čovjeka s Bogom i mjesto istinskog posvećenja. Ostaje obična građevina, ljudskih ruku djelo. A svako ljudsko djelo, bilo ono veličanstveno kao što je bio jeruzalemski Hram, ipak je samo ljudsko djelo, podložno propadanju i rušenju. To se doista i dogodilo tridesetak godina kasnije kada su Rimljani gušeći pobunu Židova potpuno srušili jeruzalemski Hram, koji do danas nije ponovno izgrađen.
Ovaj događaj neodoljivo podsjeća na stvarnost oko mnogih današnjih crkava u našim gradovima koje često zjape prazne, neke neobnovljene, a neke i prodane u druge svrhe. Neke opet, koje su umjetnički i povijesno osobito vrijedne, danas su čuveni spomenici kulture i turističke destinacije na kojima se dobro zarađuje. Posjećuju ih turisti iz mnogih zemalja, pripadnici različitih religija, oko njih su trgovci suvenira i mjenjači novca… Koliko se u tim crkvama doista moli i susreće Boga, što je njihova izvorna namjena, očito je vrlo mučno pitanje koje najčešće izbjegavamo sami sebi postaviti. A morali bismo! Nije li praznoća današnjih crkava, koju je velepošast kovida samo dodatno razgolitila, rezultat nedostatka pravog istinskog bogoštovlja kod nas kršćana koji smo ih nekada gradili i dupkom ispunjavali? Nije li to znak kako je među nama sve manje klanjatelja u Duhu i istini, kakve traži Otac naš nebeski (v. Iv 4,24)?
Naš pravi Hram, onaj po kojem doista susrećemo Boga kao svoga Oca i po kojem se jedino istinski posvećujemo, jest Isus Krist. U svome Tijelu žrtvovanom na križu on je ljudski rod zauvijek izmirio s Bogom. Nitko od nas više ne mora prinositi žrtve za svoje očišćenje. Isusova žrtva je dovoljna. Ali svatko od nas mora ući u sakramentalno zajedništvo s njime, mora uroniti u otajstvo njegove muke i smrti, kako bi postao dionik i njegova uskrsnuća. Ukoliko se kao iskreni vjernici doista trudimo Kristu raspetome i uskrslome klanjati u Duhu i istini, što će reći uvijek i cijelim svojim životom, mi već sada postajemo nebesnici, ljudi koji ne žive samo običnim ljudskim životom, nego uskrslim božanskim životom.

Pogledajte još

U Vodicama kršten Toma, deveto dijete Suzane i Kriste Krluk.

U župi Vodice, u župnoj crkvi Našašća sv. Križa, preko misnog slavlja  župnik don Franjo …

U župi Gradac biskup Tomislav Rogić krstio je Davida Pastuovića šesto djete u obitelji Jelene i Ante.

U župi Gradac, u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije, preko misnog slavlja  šibenski biskup …

U Vukšiću slavljena misa za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve rata župe sv. Mihovil Lišane.

Na Uskrsni ponedjeljak u župnoj crkvi sv. Mihovila u Vukšiću ,  služena je misa za …