Prorok je onaj koji gleda na svijet Božjim očima. Obdaren je posebnom duhovnom osjetljivošću koja ga čini budnim na Božje planove i na ljudsku nevjeru. Kada vidi grijeh, nepravdu, licemjerje, nasilje, on ne može šutjeti. U njemu se rađa neodoljiva božanska gorljivost da to prokazuje i poziva na obraćenje.
Prorok Božji, koliko god bio mudar, moralan, pristojan, dobronamjeran, ako hoće ostati vjeran svome poslanju, mora biti spreman na to da će od ljudi doživljavati otpore. Nailazit će na nerazumijevanja, odbacivanje, blaćenja, sramoćenja i progone različitih vrsta… Sve će to doživljavati od običnog puka, ali još više od moćnika. Na to jednostavno mora računati. Snagu i utjehu, koja mu je, jer je čovjek, itekako potrebna, ne smije zato tražiti kod ljudi već jedino u onome koji ga postavlja u tu službu.
U Svetom Pismu gotovo je nemoguće pronaći proroka koji nije iskusio gorki usud proročke službe. Jedan od onih koji su najviše stradali bio je prorok Jeremija (prvo čitanje). Bog ga je još prije nego je u majčinom krilu začet, predodredio za proročku službu. Kada je to spoznao, Jeremija se velikodušno odazvao. Prorokovao je u vrijeme kada se u narodu izgubio osjećaj za vjernost Bogu, dobrotu i pravednost. Gotovo sve ljude, od najmanjih do najvećih, od proroka i svećenika do svih ostalih, zahvatila je nevjera, pohlepa, laž, prijevara… Jeremija, čovjek vrlo tankoćutne naravi, osjećao se kao da ga je Bog osudio na bezuspješno prorokovanje. Zbog toga je znao zapasti u stanja dubokog očaja. Jedna predaja kaže da je ubijen u progonstvu od vlastitih sunarodnjaka kamenovanjem.
Isusu su dobro bila poznata stradanja i sudbine Božjih proroka. Zato je i sam kao Prorok nad prorocima na njih računao. Na to je pripremao i svoje učenike.
Pitamo se zašto to Bog čini? Zašto šalje proroka u unaprijed izgubljenu bitku? Proroci su svjedoci Božje ljubavi. A ljubav je ljubav samo onda kada je spremna do kraja ljubiti, kada je spremna podnijeti najveću žrtvu, žrtvu vlastitog života. Tada i samo tada ljubav pobjeđuje svako zlo.
Evanđeoski odlomak ove nedjelje nastavlja se na onaj koji smo čitali prošle nedjelje. Radi se o Isusovom nastupu u nazaretskoj sinagogi. Podsjetimo se, Isus je pročitao tekst iz Knjige proroka Izaije koji govori o Božjem pomazaniku koji će donijeti blagovijest siromasima, oslobođenje sužnjima, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene. Zatim tumači svojim Nazarećanima da se to proroštvo po njemu ispunja.
Današnji odlomak otkriva nam kako se prvotno divljenje Nazarećana prema Isusu vrlo brzo okrenulo u negodovanje i bijes te na kraju u pokušaj linča. Što se to dogodilo što je izazvalo ovakav obrat? Isus je morao kazati nešto što je njih duboko povrijedilo. Iz vrlo šturih Lukinih riječi naslućujemo da je ovo što je Isus navijestio o mesiji prilično odudaralo od onoga što su Nazarećani očekivali. Oni su priželjkivali sasvim drugačijeg mesiju, nekoga tko će izvršiti Gospodinovu odmazdu nad neprijateljima njegova naroda, tko će izreći sud osude nad poganima i grješnicima… Osim toga, čuli su što je Isus već načinio u Kafarnaumu i drugim mjestima. Očekivali su da će se nešto slično, ako ne još spektakularnije, izvesti i pred njima. On je njihov, s njima odrastao i njima najviše duguje.
A Isus najavljuje bezuvjetno i nezasluženo Božje milosrđe prema svim ljudima. Ne isključuje ni grješnike ni pogane. Ali je pred Božjim milosrđem potrebno, tumačio je, imati stav poniznog grješnika koji se trudi oko svoga obraćenja i koji moli za oproštenje. Osobito ih je izazvao kada je za primjer vjernosti Bogu naveo dvoje pogana iz vremena proroka Ilije i Elizeja. Naaman Sirac i udovica iz Sarfate sidonske su se u svoje vrijeme pokazali vjerniji Bogu i vrijedniji njegove milosti od samih Izraelaca. To je, očito, prelilo čašu njihova strpljenja. Tko je on da se usuđuje tako uzurpirati sveti tekst i vjernička očekivanja Izraelaca? On, sin tesara Josipa!? Sve je obuzeo gnjev do te mjere da su ga izbacili iz grada i namjeravali strmoglaviti niz liticu.
Sam završetak drame također je neobičan. Sveti pisac je zapisao: „No on prođe između njih i ode.“ Što to znači? Cijelim ovim događajem evanđelist Luka nam želi već na početku evanđelja naznačiti konačan Isusov usud, odbačenost od onih kojima je poslan i smrt na križu. Međutim, koliko god se to činilo kao poraz, u konačnici je to pobjeda. Jer Bog one koji su mu vjerni nikada ne ostavlja. Onomu koji hodi u Bogu, nitko ne može nauditi.