Homilija: 4. nkg. C – Isus u svom zavičaju – fra Josip Klarić

Početak današnjeg evanđelje ponavlja završne Isusove riječi iz evanđelja od prošle nedjelje: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ „Zvonjavu u ušima“ osjetili su prvi Isusovi sugrađani. Isusove riječi i njegov način života nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Slušatelj se mora odlučiti za ili protiv. Zašto je to tako? Zato što Isus govori kao nitko prije njega. Zato što govori jasno i nedvosmisleno. Zato što govori ono što živi. Propovijeda i živi evanđelje, radosnu vijest koja čovjeka tjera na promišljanje. Isus nikom ne podilazi radi vjerskih, nacionalnih ili političkih obzira. Populizam mu je potpuno stran. Potvrđuje to svojim nastupom u nazaretskoj sinagogi. U sinagogi je mnogo vjernika. Radosni su što je Isus u njihovoj sredini. O njemu se pričaju čudesne priče. U svim mjestima gdje je bio priča se o njemu. Nazarećani su oduševljeni njegovim dolaskom u grad svoga odrastanja. Ljudi u Nazaretu očekuju nešto čudesno. Svi mu povlađuju i dive se njegovim riječima. A onda iznenadni zaokret. Ista ta oduševljena masa odbacuje ga. Povrijedio ih je spominjući udovicu u Sarfati sidonskoj koja je i posljednji zalogaj hrane dala proroku Iliji te Naamana Sirca u vrijeme proroka Elizeja koji je jedini izliječen od gube. Nije nam poznato što su Nazarećani očekivali od Isusa, ali možemo zamisliti da su se nadali sigurno nečem puno višem i jačem od onoga što je Isus činio u okolnim selima i gradovima. Pa on je njihov! Svi se međusobno poznaju. Poznaju mu i obitelj. Družili su se s njim, njegovim ocem i majkom. Dakle, može se očekivati nešto više od onoga što je u drugim mjestima radio.

Čovjek uvijek nešto očekuje i to prvenstveno od drugoga, a da sam čini jako malo ili ništa.

Ako je neka poznata osoba iz našega sela ili grada, a utjecajna je u društvu, u politici ili na nekom drugom važnom mjestu, pa učinit će nešto za svoje, za rodbinu i poznate, za selo ili svoj grad, za svoju ulicu. Na koncu, naši smo. Možda su Nazarećani priželjkivali kakvu materijalnu korist ili da Isus ostane kod njih, a da ljudi iz okolnih mjesta dolaze k njemu. Ali Isus se ne ponaša po našim ljudskim šablonama. Isus ne ispunjava njihova očekivanja. Zašto ih Isus ne ispunjava? Zato što Isus nije zabavljač i populist. On ozbiljno pristupa životu. On naviješta kraljevstvo Božje. Došao je objaviti Oca nebeskoga i spasiti čovjeka. Zato Isus okreće ploču i želi uozbiljiti svoje sugrađane. Život nije igra. Slušajte, nemate nikakvu prednost samo zato što ste iz moga grada. Ne zavaravajte se, zaboravite poznanstvo, nepotizam i korupciju. „Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.“ S ovom slikom o udovici u Sarfati sidonskoj i o Naamanu Sircu koji je stranac, pripadnik neprijateljske vojske, Isus otvara jedna nova vrata svakom čovjeku koji iskreno vjeruje: bez obzira na religiju, nacionalnost ili neku drugu ljudsku posebnost. Bog otvara vrata svoga srca svakom čovjeku koji je sličan udovici iz Sarfate sidonske koja je i posljednju šaku brašna i kap ulja bila spremna dati potrebitom proroku Iliji. Njezinu spremnost Bog nagrađuje obećanjem: „Brašna neće nestati u tvome ćupu ni ulja u tvome vrču.“ Isus je toliko razljutio Nazarećane sa spominjanjem udovice u Sarfati sidonskoj i Naamana Sirca da bi ga najradije zauvijek ušutkali. Žele ga se riješiti. Toliko su ga zamrzili da su ga htjeli ubiti. Na početku povlađivanje, a na kraju s Isusom idu do na rub grada s namjerom da ga strmoglave. Ali Isus prođe između njih i ode, kaže evanđelje.

Koju poruku možemo uzeti za sebe iz današnje evanđeoske priče?

Naša su očekivanja velika. Očekujemo puno i to uvijek od drugih. Od prijatelja, rođaka, poznanika liječnika, političara, svećenika, Crkve, društva, države, posebno od Boga, a da sami malo ili ništa činimo. Pri tom mislimo da imamo pravo očekivati da se naša očekivanja obistine. Osim što očekujemo kakvu uslugu od nekoga, mi se još volimo uspoređivati s drugima pa mislimo kako je ona ili on dobio to i to pa mi moramo dobiti više i brže, jer smo bolji. I ako se, ne daj Bože, ne ostvare naša očekivanja, dolazi do velikoga neprijateljstva, negdje i do pomisli na ubojstvo – slično sceni iz današnjega evanđelja. Da bi čovjek mogao živjeti mora dopustiti i drugomu da živi. Da bi imao, mora dopustiti i drugima da imaju. Da bi mogao vjerovati, mora se otvoriti Bogu i živjeti ono što vjeruje – inače može Isus proći i između nas.

fra Josip Klarić

izvor: http://www.zupagospavangrada-sibenik.hr

Pogledajte još

Homilija: 3. korizmena C – Tko je kriv? – fra Josip Klarić

Koliko god se čovjek trudio da upozna i razumije sebe i svijet oko sebe, ipak …

Homilija: 3. korizmena C – U svemu vidjeti poziv na obraćenje – mons. Marinko Mlakić

Evanđelje koje čitamo ove, treće korizmene nedjelje obrađuje zacijelo najteže i najmučnije pitanje s kojim …

NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA: Donosimo homilije fra Josipa Klarića i mons. Marinka Mlakića

Homilija: 8. nkg. C – Nije učenik nad učiteljem – fra Josip Klarić Homilija: 8. …