Šibenska biskupija Šibenska biskupija
U utorak 14. siječnja 2022. godine na gradskom groblju Kvanj u Šibeniku pokopan je fra Vice Lucić, franjevac Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Fra Vice je preminuo u 86. godini života, 68. redovništva i 59. svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima, u Šibeniku 11. siječnja 2022. godine.
Sprovodne obrede na gradskom groblju predvodio je gvardijan fra Mario Radman, a među okupljenima je, uz biskupa mons. Tomislava Rogića, provincijala fra Marka Mršu, imenovanog biskupa mons. Roka Glasnovića, bilo pedesetak fratara, dvadesetak časnih sestara, deset franjevačkih bogoslova kao i rodbina i prijatelji pokojnog fra Vice.
Svetu misu zadušnicu u crkvi svetog Ante Padovanskog slavio je mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup, a u koncelebraciji su bili fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Mario Radman, gvardijan Samostana svetog Ante na Šubićevcu i dvadesetak svećenika.
Izražavam kršćansku sućut – u svoje ime, u ime biskupa u miru Ante i svih svećenika Šibenske biskupije – najbližoj rodbini pokojnog fra Vice i ocu Provincijalu i braći franjevcima provincije Presvetog Otkupitelja, poručio je u homilji biskup Tomislav Rogić.
Ispratili smo na vječni počinak fra Vicu, kojega ću pamtiti kao dragog starca, koji se susretu radovao i uvijek srdačno dočekivao i ispratio, prigodom druženja ovdje u samostanu na Šubićevcu. Gotovo cijelo svoje svećeničko i redovničko služenje poklonio je vjernicima Šibenske biskupije i na tome zahvaljujemo Bogu i fra Vici moleći da mu Gospodin bude milostiv i da ga za svako plemenito djelo, ustranu molitvu, proslavljenu liturgiju, svaki podijeljeni sakrament i susret s vjernicima, obilno na nebesima nagradi, kazao je biskup Rogić.
Život i djelovanje fra Vice Lucića prikazao je provincijal fra Marko Mrše:
„Fra Vice je rođen 14. lipnja 1936. u Pokrovniku, Župa Mirlović Zagora, od oca Mate i majke Ike r. Štrkalj. Osnovnu školu pohađao je u Pokrovniku (1946. – 1949.), na Visovcu (1950.), Makarskoj (1951. – 1953.) i u Sinju (1952. – 1953.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju na Visovcu, u Sinju (1953. – 1955.) i Makarskoj (1955. – 1957.) Godinu novicijata proveo je na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete (1955.). Teologiju je studirao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1958. – 1963.) i diplomirao u Makarskoj 1963. godine. Tijekom teološkog studija bio je na dvogodišnjem odsluženju vojnog roka (1957. – 1959.) u Novom Sadu. Po povratku iz vojske nastavio je započeti studij i u međuvremenu u Makarskoj, u ruke tadašnjeg provincijala fra Jerka Lovrića, položio svečane zavjete (26. 4. 1961.).
Za đakona ga je u Makarskoj zaredio biskup Josip Arnerić (16. 12. 1962.), a za svećenika također u Makarskoj biskup Frane Franić (15. 4. 1963.). Samo šest dana nakon svećeničkog ređenja (21. 4. 1963.) u rodnom Pokrovniku proslavio je mladu misu.
Nakon svećeničkog ređenja prva služba koja je fra Vici povjerena bila je služba župnika u Drveniku (kod Makarske). Tu je službu vršio tri godine (1963. – 1966.). Sljedećih sedam godina bio je župnik u Prgometu (1966. – 1973.), potom je premješten u Samostan svetog Ante u Kninu gdje je kroz devet godina vršio službu gvardijana, župnika i dekana (1973. – 1982.). Uz spomenute službe u tom razdoblju, točnije posljednje tri godine, bio je i definitor Provincije (1979. – 1982.). Nakon toga je premješten za župnika Župe sv. Jure na Unešić i dekana Unešićkog dekanata gdje je ostao tri godine (1982. – 1985.).
1985. u fra Vicinu životu i pastoralnom djelovanju dogodila se svojevrsna prekretnica. Naime, od te 1985. do 1989. godine, dakle četiri godine, zbog zdravstvenih razloga fra Vice nije mogao vršiti nikakvu pastoralnu službu. U tom razdoblju proveo je tri godine u Drnišu (1985. – 1988.) i jednu godinu kao ispovjednik na Visovcu (1988. – 1989.), u nadi da će se njegovo zdravlje popraviti. Doduše popravilo se, ali samo dijelom, tako da mu je nakon toga povjerena služba župnog vikara u Župi Gospe van Grada u Šibeniku. No na toj službi ostao je svega dvije godine (1989. – 1991.), da bi potom u istoj župi kao ispovjednik proveo 21 godinu (1991. – 2012.). Fra Vice je u pastoralnim službama proveo 24 godine (1963. – 1985; 1989. – 1991.).
Od 20. kolovoza 2012. godine, skoro deset godina, živio je u Samostanu svetog Ante, u kojem je preminuo u utorak 11. siječnja 2022. godine u 86. godini života, 68. godini redovništva i 59. svećeništva“, kazao je provincijal fra Marko Mrše.
Zahvalio je za dar života fra Vice Lucića. „Njegovom smrću, njegovim odlaskom s ovog svijeta siromašniji smo, ali ne smijemo zaboraviti i drugu dimenziju njegova života i djelovanja. Koliko je duhovnih plodova ovaj redovnik i svećenik posijao u duše vjernika koji su mu pristupili u ispovijedi, kojima je podijelio sakrament pričesti i kojima je podijelio druge sakramente, kojima je uputio lijepu, poticajnu i ohrabrujuću riječ koja ih je vratila u život, na pravi put, koja im je pomogla da lakše prihvate i podnesu poteškoće i probleme svoje svakodnevice. Fra Vice je gradio i obnavljao materijalne i vidljive zgrade, ali je svojom riječju, primjerom svoga svećeničkog i redovničkog života, koliko god je mogao, gradio i obnavljao duhovne zgrade, tj. duše vjernika koji su mu po službama bili povjereni.
Hvala ti, fra Vice, za sve dobro koje si kroz svoj svećenički i redovnički poziv učinio na dobrobit Katoličke Crkve, u mjesnim crkvama kamo te je Providnost poslala, kao i za dobrobit Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koje si bio vrijedan i častan član. Uvjeren sam da bi ti, kada bi me sada mogao čuti, potvrdio istinitost ovih riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca: „Kad bih se još jednom rodio, izabrao bih svećeničko zvanje. Tu je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu… Stoga, krštenik ne može učiniti većeg dara svojoj obitelji, Crkvi i narodu svome, nego li svećeničkim služenjem“. Vjerujem, dragi fra Vice, da si za života po svom svećeničkom služenju i po redovničkom životu bio bliz Bogu, a sada si Mu, vjerujem i nadam se, još i bliži“, poručio je provincijal Mrše.
Prigodno se obratio i gvardijan samostana svetog Ante na Šubićevcu fra Marijo Radman. „Braćo i sestre, pokojni fra Vice prošao je svoj put vjere i završio zemaljsko hodočašće. U ovom trenutku postavljamo sebi pitanje kako mi živimo to iščekivanje prije našega konačnog susreta s Bogom. Snaga kršćanskog života je u potpunom povjerenju u Boga, a nebo je naša domovina. Takva vjera učinit će da budemo ponizni i velikodušni dobročinitelji te prepoznatljivi svjedoci ljubavi i nade. Molimo te, Gospodine Bože, daruj vječni život našemu pokojnom bratu fra Vici i oslobodi ga tame smrti. On je svojim radom kao svećenik i redovnik obogatio naše dane. A Ti otvori sada njegove oči svome svjetlu i podari mu radost svog spokoja. Nije na nama da Ti ga predstavljamo, jer ga Ti poznaješ bolje nego mi. Pogledaj sve ono dobro koje je učinio i sjeti se kako Te je u molitvi zazivao, budi mu blag i milosrdni sudac, a zaboravi i oprosti mu sve ljudske slabosti i podari mu vječni život“.
Fra Žarko Maretić od preminulog subrata oprostio se sljedećim riječima: „Fra Vicu sam pobliže upoznao tek prije šest godina otkad smo zajedno živjeli u samostanu sv. Ante na Šubićevcu. On se radovao mome dolasku u ovaj samostan, a ja sam ga često posjećivao u njegovoj sobi i s njime razgovarao, a i povezao bih ga negdje automobilom kada bi on to poželio. Uvijek bi bio vrlo zahvalan i uljudan. Spomenut ću još neke njegove vrline. Bio je čvrsti vjernik. Posebno je vjerovao u Božje milosrđe. Znao bi reći, osobito kad je bio teže bolestan: „Jedva čekan umrit i otić u nebo, u kuću Oca nebeskog“. Ja bih mu odvratio: „A šta je s čistilištem? Morat ćeš tamo provesti makar kojih stotinjak godina, ali šta je to prema vječnosti?“ On bi rekao: „To je ipak previše“. Kada zbog bolesti više nije mogao celebrirati sv. Misu molio je krunicu u čast Gospi prema kojoj je bio veoma pobožan. Kad bi ga posjetio često bi rekao: „Upravo molim krunicu“.
Fra Vice je bio veliki rodoljub, Hrvat od glave do pete – kako se to kaže. Radovao se uspostavi Hrvatske neovisne države devedesetih godina prošlog stoljeća i žalostio se zbog svega što se u njoj negativno događalo. Jednako je volio i svoju Franjevačku Provinciju i katoličku Crkvu.
Fra Vice je bio uredan i pedantan. Na sve zajedničke čine u samostanu, na molitvu i na objed, dok mu je zdravlje dozvoljavalo, dolazio je redovito navrijeme. Njegova soba je bila uvijek čista i uredna, i sanitarni čvor, i stol i krevet. Nekad je bio beskompromisan, ono što je smatrao dobrim žestoko je branio, a ono što je smatrao lošim žestoko je kudio“.
