Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Vjerujem da je današnja evanđeoska priča svima jako dobro poznata. Puno puta smo je slušali ili čitali. Ona je toliko suvremena koliko i stara, a uvijek zanimljiva i privlačna. I koliko god je puta čitali ili slušali uvijek je nova i nepotrošena. Uvijek nam upadne u oči neki novi detalj koji nas zaokupi.
Mnogima je ova priča u kojoj se spominje kamenovanje, pravi kamen spoticanja. Kamen u svoja usta uzimaju farizeji i pismoznanci, koji za sebe drže da su „moralne vertikale.“ Kamen spominje i Isus Krist, koji je „Ugaoni kamen“. Kamen se spominje i u Mojsijevu zakonu. Na osobe koje ne podnosimo, koje preziremo, mrzimo ili želimo ocrniti bacamo „drvlje i kamenje“. Lako se baca „drvlje i kamenje“ na onoga koji nije kao ja, koji je drugačiji, gori od mene, barem si tako umišljam – koji ne misli kao ja, koji se na ponaša kao ja, koji se ogriješio o zakon i propise. Takvog drugog treba kamenovati, ubiti, jer se ogriješio o propis i zakon. Često pojedinac ili masa uzima sebi za pravo drugomu presuditi i kamenovati ga.
Kao ljudi često se dijelimo na one druge, „loše“ i na nas, „dobre“. Na one „loše“ bacamo „drvlje i kamenje“. Mediji, posebno društvene mreže, ne poznaju granica kada se drugoga i drugačijega želi ocrniti. Rado gledamo tuđe grijehe i prijestupe, a svojih ne vidimo. Laži, ogovaranja, podmetanja su kamenje našega vremena i to gotovo uvijek zato da bismo sebe istaknuli nad drugim.
Priča u našim životima sličnih ovoj iz današnjeg evanđelja ima na pretek. Vjenčanjâ, rastavâ, preljubâ tzv. zvijezda iz filma, športa, politike, a i inače u suvremenim društvima, puni su mediji. Ne daj Bože, ali kad bi se netko odlučio slijediti primjer pismoznanaca i farizeja iz današnjega evanđelja, nisam siguran da bi bilo dovoljno kamenja za sve, iako naša kamenita Dalmacija obiluje kamenom.
Možda će se netko i danas složiti s onima koji su htjeli kamenovati ženu iz evanđelja radi preljuba. Jer radi se o braku, o zajednici muža i žene koji su jedno drugom obećali vjernost u dobru i zlu i to sve do smrti. Brak je k tomu nerazrješiv, sakrament, čvrsta veza muža i žene koju je Bog blagoslovio: „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“. S jedne strane imamo brak kao instituciju, sakrament, nerazrješiv, a s druge strane imamo čovjeka sa svim njegovim slabostima i grijesima. Tema današnjega evanđelja stara je koliko i čovjek. Isto tako i svi problemi koje brak sa sobom nosi. Svaki dan svjedočimo bolnim rastavama brakova iz kojekakvih razloga. Mnogi se rastaju radi nasilja u obitelji, raznih prijevara, preljuba. A Crkva kao navjestiteljica Kristova evanđelja, kao čuvarica zdrave nauke, kao djeliteljica Božjih otajstava, muku muči kako pomoći rastavljenima i ponovno oženjenima, odnosno kako spasiti nauk i vjeru o nerazrješivosti i sakramentalnosti braka, a opet pomoći onima koji su se rastali i ponovno vjenčali, kako „blagosloviti“ novu vezu, kako ih pustiti na sakramente. Jedna dvojba kojoj se ne nazire kraj. Mnogi, posebno oni kojih se to najviše tiče, a to su rastavljeni i ponovno vjenčani, kao i svećenici u pastoralu očekivali su puno od posljednje Biskupske sinode u Vatikanu. Nažalost, nije došlo do nekog značajnijega pomaka.
Kako bi se danas „moralne vertikale“ ponijele dok osuđuju rastavljene i ponovno vjenčane, svećenike koji su se ogriješili o svoj celibat, da kojim slučajem Isus bude među nama i kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Bi li i mi odlazili jedan za drugim, počevši od starijih?
Bez obzira na kojoj strani bili, uvijek susrećemo dvije strane. Na jednoj strani pismoznanci i farizeji, na drugoj Isus. Na jednoj strani zakon, tradicija i običaj, na drugoj čovjek. Na jednoj strani žena zatečena u preljubu, grešnica, na drugoj pismoznanci i farizeji kao „moralne veličine“. Na jednoj strani grešnica, na drugoj Isus, Pravednik. Na jednoj strani Bog, na drugoj čovjek. Na jednoj strani preljubnica, na drugoj strani nema preljubnika. Na jednoj strani „moralisti“ s hrpom kamenja, na drugoj žena. A onda, najednom žena ostaje sama. „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ „Nitko, Gospodine.“ Sve tužitelje i „kamenoljubce“, sve „moralne vertikale“ rastjerala je gorka istina. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
Bili mi na jednoj ili drugoj strani, moramo prihvatiti stvarnost da smo svi grešnici. Vjerujem da svaki čovjek želi biti dobar i bez grijeha. Ali, iskustvo nas uči da je to, nažalost, nemoguće. Svi smo mi samo ljudi, grešni, stoga ne upirimo prstom na druge, posebno ne posežimo za kamenjem nego molimo Onoga koji je sama dobrota i milosrđe i koji svima nama kaže: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne griješi.“
Kako bi bilo lijepo i spasonosno da svi oni čiji se prvi brak raspao radi međusobne prijevare, nepodnošljivosti i nemogućega zajedničkoga života, a ona druga bračna veza dobra, plodna i u ljubavi, a čeznu za sakramentalnim životom, mogu čuti: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više ne griješi.“ Tako je živio i činio Isus. A svima nama drugima su usta puna milosrđa, ali kada stojimo pred jednim takvim problemom kao što su rastavljeni i ponovno vjenčani ipak se odlučujemo za propis i zakon, a ne za čovjeka.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Iv 8, 1-11
U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«
