Šibenska biskupija Šibenska biskupija
S prošlošću se nije lako nositi. Nije lako uskladiti je sa svojom sadašnjošću i, još važnije, s budućnošću. Prošlost, ispunjena grijesima, patnjama i nepravdama, zna silno opteretiti, zna toliko sputati čovjeka da ovaj izgubi i sadašnjost i budućnost. Ostane zarobljen u vlastitoj prošlosti. Kako prošlost pamtiti a ne biti njome opterećen, nego učiti iz nje za budućnost?
Ni Bog ne želi da se čovjek, ili njegov narod, zakopa u prošlost. „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ Tako prorokuje Izaija babilonskim sužnjevima (prvo čitanje). Ipak, Izraelski narod je brižno čuvao uspomenu na sve događaje u kojima je iskusio snagu i ljubav Božju. I to je činio po Božjem nalogu. Prošlost je odskočište za budućnost. Silna Božja djela iz prošlosti učvršćuju našu nadu da će i u budućnosti Bog slično djelovati te da će u potpunosti izbaviti čovjeka i uvesti ga u svoju slavu. Apostol Pavao u budućnosti gleda uskrsnuće koje se događa po Isusu Kristu i k njemu hiti. Sve drugo smatra gubitkom (drugo čitanje).
U tom duhu valja gledati Božje zakone i uredbe. Oni nas trebaju usmjeravati prema osloboditeljskoj budućnosti, a nikako nas od nje odmicati. Kako to postići? Pitanje slova i duha zakona staro je i osjetljivo.
U evanđelju ove nedjelje čitamo kako farizeji i pismoznanci dovode Isusu ženu uhvaćenu u preljubu. Bilo je to u Hramu dok je on poučavao narod. Mojsijev Zakon je nalagao takve kamenovati. Međutim njih ne zanima ni zakon, ni pravda, a najmanje žena. Zakon im služi za obračun s neistomišljenicima. Valjalo je Isusu postaviti zamku. Strategija već poznata. Što god kaže, uzet će protiv njega. Može se sasvim zakonito činiti i najgore bezakonje. Optužbama i osudama drugih ono se najčešće pokušava prikriti.
Isus najprije šutnjom želi promijeniti njihovo raspoloženje. Želi razbiti njihov bijes i lažnu pravdoljubivost. Tišina nas usredotočuje na ono bitno. Ali oni su uporni. Traže da odgovori. I on je uporan. Uporno želi probuditi njihove savjesti. Pisanje po tlu značilo je da upitani ne želi pristupati problemu onako kako to čine njegovi sugovornici.
„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen!“ Isus njihovu pravdoljubivost usmjerava prema njima samima. Kad već hoćeš biti tako revan u vršitelj Zakona, okreni se prema vlastitoj savjesti i tamo ga tako gorljivo opslužuj. Tu, u vlastitoj savjesti, u tom skrovitom svetištu gdje je svatko od nas nasamo pred Bogom, tu počinje izgradnja novog čovjeka i boljeg društva. Tu se liječi prošlost, živi sadašnjosti i gradi budućnosti. Jer u našoj savjesti počiva Zakon koji nas u svemu tome upravlja i potiče. I tu se svatko od nas valja zapitati o svojoj vjernosti Božjem Zakonu. Svaka zakonitost bez savjesti vrlo lako se prometne u podmuklo bezakonje.
Optužitelji odlaze posramljeni. Najprije stariji pa onda mlađi. Stariji su valjda svjesniji vlastitog licemjerja. I nitko nije imao potrebu potražiti oproštenje od Isusa. Odlaze! Bježe od milosrdnog Božjega lica. To je najveća tragedija. Bez kajanja se ne može doživjeti Božje milosrđe. Bez kajanja grijeh ostaje trajno prisutan u nutrini čovjeka te poput kancerogenog tkiva polako zahvaća zdravo tkivo i razara ga. Poput sljepila nas onesposobljava da pravo razumijemo i živimo Zakon.
Isus je uporan. Grijehu nasuprot stavlja Božje milosrđe koje jedino oslobađa od grijeha. Oni koji su otišli, ostaju uskraćeni za to iskustvo. Sada, kada su ostali sami Isus i preljubnica, Bog i pokajnica, Božje milosrđe se pokazuje u svoj snazi. „Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više!“ Isus ne opravdava grijeh. Ne prelazi preko njega. Grijeh je zlo, strašno zlo, i treba ga se klonuti. On čovjeka predodređuje za propast i dok god je netko u grijehu, dotle nema budućnosti. Zato se treba obratiti Božjem milosrđu. Ono je jamstvo budućnosti. Odricanjem od grijeha uspinjemo se u sasvim nove prostore gdje čovjek pred Bogom doživljava potpuno nove obzore vlastitog života, oslobođene prokletstva prošlosti.
