Poruka pape Franje prigodom 59. svjetski dan molitve za zvanja.

Na Četvrtu uskrsnu nedjelju, 8. svibnja 2022. slavi se 59. svjetski dan molitve za zvanja na temu „Pozvani graditi ljudsku obitelj“. Donosimo prijevod Poruke koju je papa Franjo uputio u toj prigodi biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima iz cijeloga svijeta.

Draga braćo i sestre!

Dok u ovom našem vremenu još uvijek pušu ledeni vjetrovi rata i ugnjetavanja i često smo svjedoci polarizacije, kao Crkva pokrenuli smo sinodalni proces: osjećamo hitnu potrebu da hodamo zajedno, njegujući dimenzije slušanja, sudjelovanja i dijeljenja. Zajedno sa svim muškarcima i ženama dobre volje želimo pridonijeti izgrađivanju ljudske obitelji, zaliječiti njezine rane i upraviti je prema boljoj budućnosti. U toj perspektivi, u povodu 59. svjetskog dana molitve za zvanja, želio bih s vama razmisliti o širokom značenju “poziva” u kontekstu sinodalne Crkve koja je u stavu osluškivanja Boga i svijeta.

Svi su pozvani biti protagonisti misije

Sinodalnost, zajednički hod temeljni je poziv Crkve i samo na tom obzoru moguće je otkriti i cijeniti različita zvanja, karizme i službe. Znamo, istodobno, da Crkva postoji zato da evangelizira, izlazeći iz same sebe i sijući sjeme evanđelja u brazdama povijesti. Zato je to poslanje moguće upravo sinergijskim povezivanjem svih pastoralnih područja i, još prije toga, uključivanjem svih Gospodinovih učenika. Naime, »po primljenom krštenju svaki je član Božjeg naroda postao učenik misionar (usp. Mt 28, 19). Svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni je nositelj evangelizacije« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 120). Moramo se čuvati mentaliteta koji razdvaja svećenike i laike, smatrajući prve protagonistima, a druge izvršiteljima, te nastavljati dalje kršćansko poslanje kao jedan Božji narod, laici i pastiri zajedno. Čitava je Crkva vjerovjesnička zajednica.

Pozvani biti čuvari jedni drugih i stvorenoga svijeta

Riječ “poziv” ne treba shvaćati restriktivno, dovodeći je u vezu samo s onima koji slijede Gospodina na putu posebnog posvećenja. Svi smo pozvani sudjelovati u Kristovom poslanju ujedinjavanja raspršenog čovječanstva i njegova pomirenja s Bogom. Općenitije govoreći, svaki čovjek, prije nego što doživi susret s Kristom i prigrli kršćansku vjeru, zajedno s darom života prima temeljni poziv: svaki je od nas stvorenje željeno i ljubljeno od Boga, za koje je On imao jedinstven i poseban plan, i tu božansku iskru, koja je prisutna u srcu svakog muškarca i žene, pozvani smo razvijati tijekom svoga života, pridonoseći razvoju čovječanstva oduhovljenog ljubavlju i uzajamnim prihvaćanjem. Pozvani smo biti čuvari jedni drugih, graditi veze sloge i dijeljenja, liječiti rane stvorenoga svijeta, kako njegova ljepota ne bi bila uništena. Riječju, pozvani smo postati jedna obitelj u čudesnoj zajedničkoj kući stvorenoga svijeta, u skladnoj raznolikosti njezinih elemenata. U tom širem smislu, ne samo pojedinci nego i narodi, zajednice i najrazličitije grupe imaju jedan “poziv”.

Pozvani prihvatiti Božji pogled

Taj veliki zajednički poziv uključuje i konkretniji poziv koji nam Bog upućuje, dopirući do našeg života svojom ljubavlju i usmjeravajući ga prema konačnom cilju, prema punini koja seže čak onkraj praga smrti. Tako je Bog htio gledati i gleda na naš život.

Michelangelu Buonarrotiju se pripisuju ove riječi: “Svaka kamena gromada ima kip u sebi, a kiparov je posao otkriti ga.” Ako to može biti umjetnikov pogled, Bog još više gleda tako na nas: u onoj djevojci iz Nazareta vidio je Majku Božju; u ribaru Šimunu sinu Joninu vidio je Petra, stijenu na kojoj će sagraditi svoju Crkvu; u cariniku Leviju vidio je apostola i evanđelista Mateja; u Savlu, neumoljivom progonitelju kršćana, vidio je Pavla, apostola narodâ. Njegov pogled pun ljubavi uvijek dopire do nas, dotiče nas, oslobađa i preobražava, čineći nas novim ljudima.

To je dinamika svakog poziva: Božji pogled dopire do nas i zove nas. Poziv, kao uostalom i svetost, nije izvanredno iskustvo pridržano malobrojnima. Kao što postoji “svetost iz susjedstva” (usp. Apost. pob. Gaudete et exsultate, 6-9), tako je i poziv nešto što se odnosi na svakoga, jer Bog svakoga gleda i svakoga poziva.

Ima jedna poslovica s Dalekog istoka koja glasi: “Mudrac, gledajući u jaje, može vidjeti orla; gledajući sjeme, vidi veliko stablo; gledajući grešnika nazire u njemu sveca.” Tako Bog gleda nas – u svakome od nas vidi potencijale, koji su ponekad nama samima nepoznati, i neumorno radi tijekom čitavog našega život kako bismo ih stavili u službu općega dobra.

Poziv se tako rađa zahvaljujući umijeću božanskog Kipara koji nas svojim “rukama” izvlači iz nas samih, kako bi se iz nas isklesalo remek-djelo koje smo pozvani biti. Napose Božja Riječ, koja nas oslobađa od egocentričnosti, može nas pročistiti, prosvijetliti i učinit nas novim stvorenjima. Prignimo, dakle, svoje uho Riječi kako bismo se otvorili pozivu koji nam Bog povjerava! Naučimo također slušati svoju braću i sestre u vjeri, jer se u njihovim savjetima i njihovom primjeru može kriti Božja inicijativa koji nam pokazuje uvijek nove putove.

Pozvani odgovoriti na Božji pogled

Božji stvoriteljski pogled pun ljubavi dopro je do nas na jedinstven način u Isusu. Govoreći o bogatom mladiću, evanđelist Marko bilježi: »Isus ga nato pogleda, zavoli ga« (10, 21). Isusov pogled pun ljubavi počiva na svakom od nas. Braćo i sestre, neka nas dotakne taj pogled i pustimo mu da nas izvede izvan nas samih! Naučimo ujedno gledati jedni druge tako da se oni s kojima živimo i susrećemo – tko god oni bili – osjećaju prihvaćenima i otkriju da postoji Netko tko ih gleda s ljubavlju i poziva ih da razvijaju sve svoje potencijal.

Naš se život mijenja netom prihvatimo taj pogled. Sve postaje dijalog poziva između nas i Gospodina, ali i između nas i drugih. Dijalog koji nam, ako se živi u dubini, daje sve više postajati ono što jesmo: u pozivu na zaređeno svećeništvo, da bude oruđe Kristove milosti i milosrđa; u pozivu na posvećeni život, da bude na slavu i hvalu Bogu i proroštvo novoga čovječanstva; u pozivu na brak, da bude u znaku uzajamnog darivanja, otvorenosti životu i učenja životu. Općenito, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva gledati na druge i na svijet Božjim očima, kako bismo služili dobru i širili ljubav djelima i riječima.

Želim u vezi s tim spomenuti iskustvo dr. Joséa Gregoria Hernándeza Cisnerosa. Dok je radio kao liječnik u Caracasu u Venezueli, odlučio je postati franjevački trećoredac. Kasnije je razmišljao o tome da postane redovnik i svećenik, ali mu zdravlje to nije dopuštalo. Tada je shvatio da je njegov poziv upravo liječničko zvanje, u kojem se prvenstveno posvetio siromašnima. Tada se bespridržajno posvetio oboljelima tijekom epidemije gripe zvana “španjolska”, koja je u to vrijeme harala svijetom. Smrtno je stradao u naletu automobila dok je izlazio iz ljekarne, gdje je uzimao lijekove za jednog starijeg pacijenta. Taj uzoran svjedok što znači prihvatiti Gospodinov poziv i u potpunosti mu se posvetiti proglašen je blaženim prije godinu dana.

Zajedno sabrani kako bismo gradili bratski svijet

Kao kršćani nismo samo pozvani, u smislu da je svakom ponaosob upućen jedan poziv, nego smo i zajedno sabrani. Mi smo poput dijelova mozaika, svaki pojedini sam po sebi lijep, ali koji samo zajedno tvore sliku. Svaki od nas i svaka od nas blista kao zvijezda u Božjem srcu i na nebeskom svodu, ali pozvani smo stvarati zviježđa koja vode i osvjetljavaju put čovječanstva, počevši od sredine u kojoj živimo. To je otajstvo Crkve: u suživotu razlikâ ona je znak i oruđe onoga na što je čitavo čovječanstvo pozvano. Zato Crkva mora postajati sve više sinodalna, sposobna, naime, složno kročiti u skladu različitosti, u kojem svi mogu dati svoj doprinos i aktivno sudjelovati.

Dakle, kad govorimo o “pozivu”, ne radi se samo o izboru ovog ili onog oblika života, o tome da se vlastiti život posveti određenoj službi ili slijedi čar pojedine redovničke obitelji, pokreta ili crkvene zajednice. Riječ je o ostvarenju Božjeg sna, velikog plana bratstva koji je Isus imao u srcu kad je molio Oca: »da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Svaki poziv u Crkvi, a i šire u društvu, pridonosi postizanju zajedničkog cilja: da među muškarcima i ženama odzvanja sklad mnogih i raznolikih darova koji jedino Duh Sveti može ostvariti. Svećenici, posvećeni muškarci i žene, kao i vjernici laici, zajedno kročimo i radimo kako bismo svjedočili da velika ljudska obitelj, ujedinjena u ljubavi, nije utopija nego plan za koji nas je Bog stvorio.

Molimo, braćo i sestre, da se usred tragičnih događaja u povijesti Božji narod sve više odaziva tom pozivu. Molimo za svjetlo Duha Svetoga kako bi svaki od nas i svaka od nas mogli pronaći svoje mjesto i dati najbolje od sebe u ovom velikom naumu!

Rim, pri Sv. Ivana Lateranskom, 8. svibnja 2022., Četvrta uskrsna nedjelja

FRANJO

Pogledajte još

Otvorena izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“

Izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu“ koju je ove godine realizirala akademska umjetnica …

Završeni restauratorski i konzervatorski radovi na glavnom oltaru župne crkve sv. Marije u Žirju.

Nakon dužeg vremena završeni su restauratorski i konzervatorski radovi restauratora Hrvatskog restauratorskog zavoda Radionice Šibenik …

Danas slavimo drugog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije sv. Kristofora. U katedrali je otvoren relikvijar sa svečevom neraspadnutom nogom.

U Šibeniku se 27. srpnja slavi drugi zaštitnik grada Šibenika i Šibenske biskupije sveti Kristofor. …