U Šibeniku svečano proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića. Slavlje predvodio mons. Milan Zgrablić.

Među koncelebrantima bili su generalni vikar Šibenske biskupije mons. Tomislav Subotičanec, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, te gvardijan samostana sv. Frane i rektor svetišta fra Josip Ivanović.

Misnom slavlju prethodila je svečana procesija ulicama Šibenika u kojoj su vjernici pratili najstariji poznati lik sv. Nikole Tavelića i njegovu jedinu sačuvanu relikviju – svečeve sandale.

Nadbiskup Zgrablić na početku homilije podsjetio je kako se vjernici nalaze u rodnom gradu sv. Nikole Tavelića, koji je oko 1340. godine rođen u Šibeniku, a svoju je vjernost Kristu posvjedočio mučeničkom smrću u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine. Posebno se osvrnuo na svečeve sandale, koje se čuvaju u samostanu i Muzeju sv. Frane, istaknuvši kako ta relikvija približava njegov život, putovanja, susrete s ljudima i spremnost da naviješta evanđelje.

Naglasio je kako mučeništvu sv. Nikole nije prethodio trenutni zanos, nego dugogodišnji život molitve, razmatranja Božje riječi, redovničkog zajedništva i služenja. U takvom je životu rasla njegova vjernost Kristu, koja se na kraju očitovala u spremnosti na najveću žrtvu.

Govoreći o značenju sv. Nikole Tavelića za hrvatski narod, nadbiskup je podsjetio na 21. lipnja 1970. godine, kada ga je papa Pavao VI., zajedno s njegovim drugovima Deodatom, Petrom i Stjepanom, proglasio svetim.

Kanonizacija prvoga hrvatskog sveca bila je veliko duhovno ohrabrenje vjernicima u vrijeme komunističkoga i ateističkoga režima, a osobito Šibeniku, koji je stoljećima čuvao uspomenu na svojega svetog sugrađanina.

„Vjera koju smo primili od svojih predaka najdragocjeniji je dar povjeren i našoj odgovornosti. Djeci i mladima prenosimo je riječju, a vjerodostojnost tih riječi potvrđujemo svojim životom“, poručio je nadbiskup, naglasivši da svetost sv. Nikole nije samo dio hrvatske povijesti, nego dar cijeloj Crkvi.

Izrazio je žaljenje što je sv. Nikola Tavelić u hrvatskom narodu još uvijek nedovoljno poznat i štovan te pozvao vjernike da njegov život snažnije progovori današnjim naraštajima. Zaželio je da svečev primjer postane „sjeme nove svetosti“ među vjernicima, u obiteljima, među mladima i u župnim zajednicama.

Središnji dio homilije nadbiskup je posvetio Isusovu pozivu na odricanje od samoga sebe i svakodnevno uzimanje križa. Istaknuo je kako kršćanska vjernost ne podrazumijeva samo velike odluke i iznimne žrtve, nego se ponajprije očituje u svakodnevnom životu, odnosu prema bližnjima i odgovornosti prema preuzetim obvezama.

„Svetost raste u vjernosti preuzetim obvezama, u načinu na koji obavljamo svoj posao i u odnosu prema onima s kojima živimo. Gospodin nas susreće usred toga života. Ondje nas uči ljubiti i ondje očekuje naš odgovor“, naglasio je mons. Zgrablić.

Pojasnio je kako uzeti vlastiti križ znači živjeti ljubav i u okolnostima koje nisu lake. U bolesti to može biti strpljivost i zahvalnost onima koji pružaju pomoć, u obiteljskim teškoćama spremnost na razgovor i oproštenje, a pred patnjom drugoga blizina i konkretna pomoć.

„Učinimo što možemo da ublažimo bol; ondje gdje je ne možemo ukloniti, pomozimo čovjeku da je ne nosi sam“, poručio je nadbiskup. Posebno je upozorio na pogrešno tumačenje kršćanskog nošenja križa, istaknuvši da ono ne podrazumijeva pasivno prihvaćanje nepravde, ponižavanja ili nasilja.

„Isusov poziv nikomu ne daje pravo da drugoga ponižava ili mu nanosi bol. Ljubav traži istinu, štiti povrijeđenoga i poziva počinitelja da preuzme odgovornost i promijeni svoje postupke“, istaknuo je, dodavši kako zaustavljanje nepravde i zaštita ugroženih ostaju kršćanska dužnost.

Govoreći o hrabrosti potrebnoj za takvo svjedočenje, podsjetio je na riječi sv. Pavla iz Poslanice Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ Naglasio je kako vjernost evanđelju ponekad znači odreći se nepoštene koristi, zauzeti se za slabijega ili prihvatiti nerazumijevanje zbog vlastite vjere. Kršćanin pritom ne mora biti oslobođen straha, ali snagu za ustrajnost pronalazi u pouzdanju u Krista.

Osvrnuo se i na riječi pape Pavla VI. prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića, podsjetivši da mučeništvo treba promatrati u svjetlu ljubavi. Istaknuo je kako kršćanska hrabrost podrazumijeva jasno svjedočenje vjere, ali istodobno i poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka, uključujući i onoga koji Krista ne prihvaća.

Na kraju homilije nadbiskup Zgrablić pozvao je okupljene da proslava blagdana sv. Nikole Tavelića ne ostane samo na sjećanju na njegov život i mučeništvo, nego da svakoga potakne na konkretnu promjenu u vlastitom životu. Kao primjere naveo je obnovu svakodnevne molitve, redovito sudjelovanje na nedjeljnoj i blagdanskoj misi, prvi korak prema pomirenju te ustrajnu brigu za osobe kojima je potrebna pomoć.

Zaključujući propovijed, ponovno se vratio simbolici svečevih sandala, povezujući njegov životni put s pozivom koji je upućen svakom vjerniku.

„Sandale svetoga Nikole ostaju nam dragocjena relikvija, a pred nama je put koji trebamo prijeći vlastitim koracima u našim ‘sandalama’“, poručio je nadbiskup Milan Zgrablić, pozvavši vjernike da po primjeru sv. Nikole Tavelića ustraju na putu nasljedovanja Krista.