Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 2. nedjelja u božićnom vremenu – Svjetlo istinsko

Evanđelje:

Iv 1, 1-18

Riječ tijelom postane i nastani se među nama.

 

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

Ove nedjelje, po treći put u božićnom vremenu, čitamo Proslov Ivanova evanđelja. Razlog zato je što je sveti pisac u njemu sažeo stožernu istinu naše vjere: Isus Krist je Božji Sin, utjelovljena Božja Riječ po kojoj je svijet stvoren i otkupljen.

Ozračje Proslova je obredno svečano. Govor jednostavan, miran i dubok. Sadržaj tako poznat, a opet tako nov i uzbudljiv da u duši vjernika uvijek iznova budi svetu zadivljenost. Čitatelj vjernik živo osjeća kako se nalazi pred tako uzvišenom tajnom koja se ne da drugačije opisati nego pojmljivo biranim riječima, koje niti nemaju nakanu da je do kraja izreknu, jer to ne mogu, već da je s dubokim strahopoštovanjem uzvisuju.

Već u prvoj rečenici sveti pisac nas uzdiže iznad naše zemaljske zbilje, vodi nas preko granica do kojih doseže naša misao i uvodi u stvarnost koja je bila u početku, prije postanka svijeta. Uvodi nas u božansku tajnu postojanja.

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog, piše sv. Ivan. Riječ je ono s čime se mi ljudi najtješnje povezujemo. Sposobnost izricanja riječi čovjeka razlikuje od svih drugih stvorenja i čini sličim njegovom Stvoritelju. Mi riječima izričemo sebe, svoje znanje, stavove, odluke, osjećaje… Naše riječi su naša legitimacija pred drugima, pred svima koji riječi razumiju. Zato mi jedni druge cijenimo po riječima, po tome koliko su istinite i koliko tko stoji iza svojih riječi, koliko ih pretvara u djela. Za onoga koji drži do svojih riječi kažemo da je čovjek od riječi. Takve volimo imati uza se, jer se u njih možemo pouzdati i jer s njima možemo graditi istinsko zajedništvo. Za onoga koji nije vjeran svojim riječima, koji izriče prazne riječi, laži i obmane, kažemo da nije vjerodostojan čovjek. Nije vrijedan povjerenja. Kad među ljudima nema riječi, kada nema razgovora ili, što je još gore, kada riječi izriču zle namjere, uvrede, ponižavanja, mržnju, tada se život pretvara u tjeskobu i muku bez radosti i ljepote. Mi smo potrebni jedni drugima. Zato naše riječi trebaju biti sazdane od istine, dobrote i ljubavi. Morale bi biti odraz Božje Riječi, po kojoj smo stvoreni.

Evanđelist Ivan za Riječ koristi grčki izraz logos, kojim se uobičajeno izricao smisao cjelokupne stvarnosti. U početku svega je dakle Logos – Smisao, Istina, Mudrost… Već je starozavjetni mudrac Sirah (prvo čitanje) mudrost vidio kao vječno nebesko biće, službenicu Božju, koja izlazi iz usta Svevišnjeg i pokriva zemlju poput magle. Na osobit način se spustila da prebiva u Božjem narodu Izraelu. Ivan ide još dalje i potpuno je poistovjećuje s Bogom. Božja Riječ je sam Bog. On u njoj sebe izriče. Zato je ona Riječ, a ne riječ, Istina a ne istina.

Za nas je to sudbinski važno je u Božjoj Riječi izvor svakoga života. Po njoj je sve postalo i bez nije ne postalo ništa. I mi smo iz nje potekli. U Božjoj Riječi je život, koji je svjetlo koje svijetli u svakoj tami i nikakva ga tama ne može obuzeti. Božje svjetlo je neuništivo i uvijek ga možemo vidjeti. Drugim riječima izvor života, svemira i svega što postoji nije bila nužda, slučajnost ili usud, nego Božja stvaralačka Riječ, Božja slobodna volja. Svijet i ja u njemu postojimo zato što je Bog tako htio. Prema tome mi sebe i svoj život možemo pravo spoznati samo u svjetlu Božje Riječi, samo onda kada dopustimo da nas ono obasja.

„Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Ova rečenica je središnja u cijelom Proslovu. U svome Sinu Isusu, koji je postao čovjek, rodio se i došao k nama, Bog nam se do kraja izriče. U njemu vidimo svu Božju slavu. U njegovim riječima i djelima spoznajemo sve što nam on, Bog koji je naš Otac, ima za reći, svu svoju mudrost i ljubav, po kojoj nas je stvorio.

Međutim, dolazak Božje Riječi na svijet izaziva dramu u svijetu. Ona dolazi kao Svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Bog nam šalje svoje Svijetlo da po njemu možemo upoznati Boga, njegovu ljubav i u njoj smisao svoga života. Dolazi k svojima – svi smo mi njegovi jer smo od njega stvoreni – ali njegovi ga ne primiše. Sva tragedija svijeta, sva bol, nemir, nesreća u svijetu nastaju zato što ljudi ne primaju Božje Svjetlo. Ne žele živjeti onako kako je Bog zamislio kada nas je stvarao. A onima koji ga primaju, koji mu se u vjeri predaju, daje moć da postanu djeca Božja, da žive ne samo zemaljskim životom, po tijelu, već i nebeskim, po Duhu.

Ovu dramu će Isus kasnije, u razgovoru s Nikodemom, dodatno protumačiti kao dramu vjere. Bog je tako ljubio svijet da je posalo svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se, a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao. Svjetlost je došla na svijet, tumači dalje Isus Nikodemu, ali su ljudi više ljubili tamu nego svjetlost, jer im djela bijahu zla (Iv 3,18-19). Tko, dakle, zbog svjih zlih djela mrzi svjetlost, sam sebe osuđuju na tamu. Tko odbacuje Božju Riječ sam sebe osuđuje na život u laži i zabludi.

Boga nitko nikada nije vidio, piše dalje Ivan. Isus, Jedinorođeni Sin koji je u krilu Očevu, istobitan s Ocem, on nam ga objavljuje. U njemu je punina milosti i istine, a mi je od njega primamo. Prema tome, Isus nam u svojim riječima i djelima, osobito svojom mukom i smrću na križu, objavljuje istinu u kojoj jedinoj možemo pravo upoznati Boga, njegovu ljubavi i u njoj same sebe. On nam otkriva da smo i sami djeca Božja, da je Bog naš Otac, i da nas je po u svojoj ljubavi, kako piše sv. Pavao, prije postanka svijeta izabrao da budemo sveti i bez mane pred njim. U ljubavi nas je predodredio za posinstvo, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.

Pogledajte još

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 30. nedjelja kroz godinu A – Ljubav je najveća zapovijed jer je najdublja potreba našega bića

Evanđelje: Mt 22, 34-40 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad su farizeji …

Novi broj Glasnika Svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku „Svetac“

Hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavelića izdalo je novi – sedmi broj glasnika „Svetac“ s …

Policijska kapelanija “Sveti Luka evanđelist” obilježila deset godina postojanja. Misno slavlje predvodio je vojni ordinariji biskup Jure Bogdan.

Deset godina policijske kapelanije “Sveti Luka evanđelist” koja pastoralno skrbi o djelatnicima Policijske uprave šibensko-kninske, …