Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Mt 13, 24-43
Pustite nek oboje raste do žetve.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«
Riječ Gospodnja.
Isus, kako sam kaže, u prispodobama iznosi što je skriveno od postanka svijeta. Otkriva nam tajnu života kakav je u Božjem naumu. Uronjeni u svoje konkretne životne prilike i opterećeni svojim djelomičnim spoznajama nismo kadri sagledati život u cjelini. Nismo kadri jasno vidjeti ono što je bilo u početku kada je svijet nastao i što ostaje kada ova vremenita stvarnost prođe. Zbog toga smo u najozbiljnijoj opasnosti da svoj život krivo pojmimo i krivo oblikujemo te se on umjesto u radost zbog njegova bogatstva i ljepote pretvori u žalost zbog muke i bijede.
Prispodoba o pšenici i kukolju otkriva nam da je Bog stvorio dobar svijet. Bog je zamislio da svijet bude njegovo Kraljevstvo, kraljevstvo ljubavi, mira, istine, pravde, radosti… Međutim, Božje kraljevstvo ima protivnika. On je Zli. On djeluje u svijetu tako da u nj sije sjeme otrovnog kukolja. Njegovo djelovanje prepoznajemo u prirodi, u ljudima i ljudskim odnosima, ali i unutar našega vlastitog bića, u našoj savjesti, u našim mislima, tijelu, osjećajima… Neprijatelj sjeme zla sije, kaže Isusu, noću dok drugi spavaju. Neprimjetno. Zli djeluje na takav način da njegovo djelovanje nije uvijek lako uočiti. I nije ga uvijek lako razlikovati od dobra. To je narav zla: ono se krije, kamuflira u dobro. Kao što je kukolj, koji je vrlo sličan pšenici, jako teško razlikovati od pšenice sve do trenutka dok ne izraste i ne počne zreti, tako je i zlo skriveno, zakamuflirano, prerušeno u dobro, i ne očituje svoju zloću sve dok ne pusti korijenje, izraste i ne počne donositi svoje otrovne plodove. Nije lako u mnogim pojavama, stavovima i postupcima ljudi otkriti korijene zla, jer se ono tako uspješno kamuflira da ga zamjenjujemo za dobro. Ono se nastoji ukorijeniti u srca ljudi onda kada oni spavaju, kada im je sposobnost zapažanja potpuno smanjena, kada su lakovjerni i popustljivi. Zato valja biti budan. Isus nas puno puta u evanđelju poziva na budnost. Naravno, radi se o budnosti naše pameti pred zlom koje nas nastoji lukavo zavesti i svladati. Mnogi nesporazumi i sukobi među ljudima nastaju upravo zbog zakamufliranosti zla koje nam se predstavlja kao dobro. Jedni to jako dobro primjećuju još u začetku, a drugi ne. Zato ovi prvi drugima izgledaju kao da pretjeruju, u svemu vide samo loše, paranoični su, dok su drugi za prve slijepi, neodgovorni, zavedeni…
Drugi je izazov za nas kako postupati kada zlo uočimo. Pojava zla u dobronamjernom i iskrenom čovjeku izaziva silnu potrebu da se s njime odlučno obračuna. Tu treba biti razborit. Sluge koji hoće odmah trgati kukolj gospodar zaustavlja kako ne bi s kukoljem iščupali pšenicu. Zato im nalaže da puste neka oboje rastu do žetve. Tada će se kukolj odvojiti od pšenice i spaliti.
Ovdje dolazimo do središnje poruke prispodobe. Isus nas poučava da se trebamo naučiti živjeti sa zlom, da ga ne pokušavamo pošto-poto ukloniti iz naše stvarnosti. Pogotovo ne na način na koji bismo mogli dovesti u pitanje samo dobro. Na zlo ne smijemo nikada tako uzvraćati da pri obračunu s njime činimo novo zlo. U gorljivosti za Boga i dobro nikada se ne smijemo pretvoriti u umišljene i agresivne fanatike. Na taj način samo zlo se ne uklanja nego još više umnaža. Zlu treba na takav način pristupati da ga se strpljivo podnosi s nadom da će već doći čas kada će ono potpuno biti uklonjeno a dobro zavladati u punini. Pri tome, naravno, trebamo sve činiti da ne dopustimo samome zlu da nas zahvati i otruje te sami postanemo njegovo sjeme. Upravo u tome je najveća mudrost i snaga vjerničkog života. Mi svojim silama zlo ne možemo ukloniti. Prepustimo to Bogu. On je tako uredio svijet da će zlo uvijek biti uz nas, sastavni dio naše životne stvarnosti. Moramo prihvatiti činjenicu da smo sami grješnici i da živimo u svijetu grijeha i grješnika. Da je tako u svijetu, u politici, u ekonomiji, u Crkvi, u mojoj obitelji, u mome vlastitom biću… I da nas Bog sve hoće privesti k spasenju. Trebamo to, dakle, prihvatiti, ali ne s tugom i malodušjem nego s nadom i pouzdanjem u Boga koji nam jamči da tako neće biti na kraju. Na kraju će zlo potpuno nestati i njegovo Kraljevstvo u punini nastati. U svemu tome Bog nas ne prepušta samima sebi. Njegov Duh, kako kaže sv. Pavao, potpomaže našu nemoć i zauzima se za nas te možemo već sada u ovakvom svijetu živjeti sveto.
Idućim dvjema prispodobama, o zrnu gorušice i kvascu, Isus dopunjava poruku prve. U njima nas poučava kako naša vjera treba biti strpljiva i ne smijemo se oslanjati samo na ono što mi vidimo i osjećamo. Kraljevstvo Božje, iako neznatno poput zrna gorušice ili kvasca, nezaustavljivo djeluje, raste i potpuno mijenja svijet oko sebe. Na kraju će ga potpuno preobraziti. Ovime nas Isus ujedno poziva da mi svoje živote tako živimo te sami budemo sjeme i kvasac dobra u svijetu.
