Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 11. nedjelja kroz godinu A – Bijahu kao ovce bez pastira

Isus primjećuje da su ljudi „izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ Ovim riječima mogu se oslikati svi ljudi svih vremena i prostora. Naravno i naših. Ljudi su izgubljeni, nemirni, tjeskobni, nesretni… Nitko nije sam sebi dovoljan i nitko nije bez ikakve muke. Bez obzira priznao to netko ili ne.

Premda se suvremeni čovjek tako drži kao da je pun samopouzdanja, da puno zna, može i umije, ispod te površine krije se duboka izgubljenost te moralna i duhovna bijeda. Sve mogućnosti koje nudi moderna znanost i tehnika, ni izdaleka ne mogu ispuniti čovjekovu potrebu da se pronađe i osmisli svoj život. Naprotiv, pretjerano pouzdavanje u vlastite sile, kada se izjalovi i pokaže kao zabluda, samo pojačava osjećaj izgubljenosti i tjeskobe, jer čovjeku obećava više nego što mu može pružiti. Izgubljenost današnjeg čovjeka vrlo je lako uočiti. Sebičnost, nemoral, pohlepa i razvrat koji nemaju gotovo nikakve mjere i ukusa, društvene nepravde, nasilja, rasap braka i obitelji, nezadovoljstvo i nesigurnost, sve to ljude ispunja dubokom mukom i nemoću. Bolest depresije u silnom je porastu upravo u društvima razvijenog standarda.

Koliko je današnji mentalitet izobličen jako dobro se može vidjeti na primjeru suvremene umjetnosti. U likovnoj umjetnosti susrećemo čudne, gotovo nakazne likove, bezoblične slikarije, opterećujuće figure i boje, perverziju i iživljavanje nad ljepotom… Ili pak kič koji, također, otkriva nedostatak zdrave duhovne inspiracije. U literaturi prevladava zbrka, apsurd, cinizam, voajersko tračanje društvenog naličja, obezvrjeđivanje vrednota, napose religioznih osjećaja i tradicija. U području sporta, ekonomije, politike vrijedi zakon jačega i, sve više, bezobraznijeg u najdoslovnijem smislu. Toliko je cinizma i dvoličnosti kojima se sakriva strah, izgubljenost, duhovna bijeda čovjeka… Sve je to izraz duševnog i duhovnog stanja današnjeg čovjeka. Umjetnici, osobe koje su tankoćutnije prema nutarnjim raspoloženjima od drugih ljudi, možda i nesvjesno iznose na površinu ono što se nalazi duboko u dušama ljudi: izgubljenost i tjeskobu.

Ljudi su izgubili sebe, svrhu života, životno usmjerenje, zatim dostojanstvo, moral, stid… Glavinjaju šoping-centrima, restoranima, kafićima, zabavnim klubovima, kladionicama, kockarnicama, virtualnim društvenim mrežama, sportskim arenama, turističkim destinacijama i sličnim mjestima potrošačke kulture u potrazi za samima sobom baš „kao ovce bez pastira“. Apsurd današnjeg čovjeka je u tome što traži sebe, a zapravo panično bježi od susreta sa stvarnim sobom. Zato ne podnosi šutnju, ozbiljne razgovore o vjeri, istini, duhovnosti… Boji se smrti, bolesti, nemoći, neimaštine… Ne voli da ga bilo što na to podsjeća. U prepuštenosti instant-životu ljudi su postali nesposobni za ozbiljnu duhovnost, jer ona traži napor razmišljanja, propitivanja, odricanja… Traži obraćenje.

Posebno je zabrinjavajući svijet mladih. Kada se njih gleda, gotovo se stječe dojam da ta izgubljenost nije nikad bila tragičnija. Oni koji trebaju sigurnost, oslonac, jasnoću između dobra i zla, ponajviše su žrtve suvremene izgubljenosti. Gotovo im je nemoguće u današnjem svijetu razlikovati vrijednosti od zabluda, istinu od laži, ljubav od sebičnosti… Nije ni čudo da krivo biraju i postaju žrtve vlastitih zabluda i promašaja.

Ljudi su izgubljeni. I nikako da se trgnu. I dalje čitaju horoskope, lakovjerno vjeruju sumnjivim nadri-prorocima, vidovnjacima i iscjeliteljima. Utjehu traže u užitku, pa postaju ovisnici. Gube se u trčanju za uspjehom, karijerama, popularnošću, vlašću, užitkom… Zašto? Zato što još nisu sreli niti čuli onoga koji im može uputiti riječ koja će ih poučiti o pravom temelju i svrsi života. Treba im istinski pastir u kojem će prepoznati iskreno sažaljenje, koji će im znati pristupiti u njihovom umoru i izgubljenosti te im pružiti oslonac, pomoć, smilovanje, utjehu… Ali ne bilo kakvu utjehu, nego onu koja dušu do dna smiruje. Treba im netko tko će dokinuti svaku pregradu razdvojnicu koja ometa pristup k Bogu. To može samo onaj koji je od Boga k nama došao, onaj koji je pravi Bog, jer od Boga dolazi s božanskom moću, i pravi čovjek koji će biti nama u svemu jednak (osim u grijehu) da nam pokaže istinsko čovještvo.

Isus Krist je jedini pravi pastir koji može ljudski rod spasiti od izgubljenosti. Zato ga trebamo slušati i slijediti… Ljudi Isusa Krista danas mogu prepoznati samo po onima koji im ga naviještaju i svjedoče. To bismo trebali biti svi mi koji smo ga upoznali. Besplatno primiste, besplatno dajite, kaže Isus svojim učenicima. Besplatnost je u naravi dara ljubavi koju nam Bog po Isusu daruje. Ako se ne dijeli besplatno ljubav prestaje biti dar. Molimo zato da svi mi krštenici svojim životom, molitvom i radom, budemo svjedoci Božje ljubavi u svijetu.