Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 10. nedjelja kroz godinu B – Hula protiv Duha Svetoga

Evanđelje: Mk 3, 20-35

 Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme:

Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«
A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!
Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«
I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«
I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«
Riječ Gospodnja.
Kada je Isus započeo svoje javno djelovanje, ljudi su bili oduševljeni svime što je govorio i činio, prate ga i slušaju. Međutim, pojavljuju se i oni koji negoduju, osuđuju ga, pa čak i kleveću. U današnjem evanđeoskom odlomku sveti pisac Marko spominje dvije takve skupine.
Prvu skupinu čine njegovi, njegova majka i njegova braća. Oni dolaze da ga obuzdaju, jer se govorilo da je izvan sebe. Isus je njihov i pred takvim optužbama oni se osjećaju odgovornima da nešto moraju poduzeti. Oni su iskreni i dobronamjerni. Postupaju onako kako se to od njih očekuje. Žele ostati vjerni svojim tradicijama i običajima, i stalo im do Isusa. Drugim riječima, u najiskrenijem uvjerenju da postupaju ispravno oni postupaju krivo. Zdravo za gotovo uzimaju uhodane obrasce razmišljanja i ponašanja te ne vide u njima ukorijenjene zablude i ograničenja, a u Isusovu nauku istinsku novost koja oslobađa. Očito je da postupaju pod silnim pritiscima svoje okoline a da Isusa pravo nisu ni poslušali.
U svijetu, tako i u Crkvi, ima jako puno ljudi koji postupaju slično po uhodanim i očekivanim obrascima uvjereni da postupaju dobro, a sve što je tomu protivno da je krivo. Nedostaje im otvorenosti i širine da uoče djelovanje Božjega Duha koji se nikada ne može svesti na krute obrasce i tradicije.
Trajna je napast za nas vjernike da stvorimo dogme koje to nisu, i ne mogu biti, da vjersko življenje pretvorimo u površne prakse koje ne samo da više ne odražavaju Božju ljubav nego je u očima onih koji Boga ne poznaju još više zastiru. I kada se netko usudi izići iz tih okvira, njega se proglašava da je izvan sebe i da ga treba obuzdati. Zapravo je vrlo opasno evanđelje ukoričavati u bilo kakve formule i pravila pa misliti da se ono u njima samo po sebi ispunja. Evanđelje je nikad neiscrpljiva stalnost i novost koje možemo otkriti samo onda kada mu pristupamo sa stavom iskrene i trajne spremnosti da u njemu tražimo volju Božju kako bismo je vršili. Isusov odgovor njegovima doista je snažna poruka za sve nas: po vršenju volje Božje mi ulazimo s istim Bogom u odnos koji je iznad svih tradicija te jači i dublji od najjačih krvnih veza kao što su veza majke i djeteta, brata i sestre.
Drugu skupinu čine pismoznanci iz Jeruzalema. Za razliku od njegove rodbine, ovi jako dobro znaju da Isus nije niti izvan sebe, kako se govorilo, niti da je opsjednut, kako su oni tvrdili. Štoviše, budući da su poznavali Pisma, oni jako dobro razumiju kako je on od Boga došao, ali jednako dobro uviđaju koliko je to za njih nezgodno. Isusova pojava vrlo grubo potkopava onu religioznost koju su oni promicali. A promicali su je prije svega zato što su sami od nje jako dobro živjeli. Drugim riječima, oni su Isusa doživjeli kao opasnoga za sebe i svoje pozicije časti i vlasti. Toliko su uznemireni da iz podalekog Jeruzalema dolaze u Kafarnaum kako bi nešto poduzeli. Proglašavaju ga opsjednutim od samog đavolskog poglavice (!?). Ni više ni manje.
Pored onih koji u najboljoj namjeri krivo postupaju, jer se nisu dovoljno otvorili dubini božanske istine koju Isus donosi, u našim zajednicama imamo i takvih koji je svjesno i hotimično odbacuju. Čine to jednostavno zato što ne žele prihvatiti Isusov poziv na obraćenje. A spremnost na obraćenje po mjeri Isusovih riječi temeljna je pretpostavka da bismo po njemu doživjeli dolazak Božjeg spasenja u svoj život. Doista svi smo prije svega pozvani da po mjeri Isusovih riječi i pod vodstvom Duha Svetoga trajno radimo na vlastitom obraćenju.
Isus vrlo lako dokazuje kako su osude protiv njega protiv zdravog razuma. Zar bi sotona sam radio za Boga a protiv sebe? Svaka zabluda i opiranje Isusu na kraju se nasuče na vlastitu nerazumnost.
Isus svoju obranu zaključuje upozorenjem kako će svi grijesi biti oprošteni, koji god oni bili, osim hule protiv Duha Svetoga. Što to znači? Svakako ne da bi postojao kakav grijeh koji bi Boga toliko povrijedio da ga on u svom milosrđu ne bi htio oprostiti. Riječ je zapravo o tvrdoglavom i svjesnom ustrajavanju u lažnoj vjeri u Boga. Bogohulno je promicati laž, naučavati da je Bog ono što nije i da nije ono što jest, da nije milosrdan i blag, da ne oprašta… A osobito je bogohulno činiti to podmuklo i iz osobne koristi. Prema tome, kada Isus kaže da se hula protiv Duha Svetoga neće oprostiti to ne znači da Bog hulitelje ne bi htio spasiti, da od njih diže ruke, nego nas time najozbiljnije upozorava kako mi sami sebe možemo predodrediti za vječnu propast. A to činimo kada svjesno i tvrdokorno odbacujemo dar Božjeg spasenja a pristajemo uz laži i zablude.
Bog svoju svemoć najviše očituje praštanjem i milosrđem, kaže jedna molitva Crkve. A čovjek može zadobiti milosrđe i oproštenje onda kada ga iskreno traži i prihvaća. Kada dopusti da ga Bog po svojoj utjelovljenoj Riječi očisti i preporodi na novi život.

Pogledajte još

Zavrsetak molitvene osmine vjeroučenika župe sv. Jakova za pokojne.

Oprosti za pokojne ostvaruju se po Crkvi koja se snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, što …

Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio slavlje u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku.

U Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku na svečev blagdan, 14. studenoga, svečano euharistijsko …

U samostanu svetog Frane predstavljena monografija „Sveti budite“

U Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u petak 12. studenoga, u sklopu trodnevnice pred svečev …