Nedjeljna homilija: Četvrta vazmena nedjelja C – Živjeti svoj poziv – fra Josip Klarić

Ljudi međusobno komuniciraju. Međutim, dogodi se da se ne razumiju iako govore isti jezik. Za razumjeti jedan drugoga potrebno je nešto više od samog poznavanja jezika. Da bi se ljudi razumjeli, oni se moraju i poznavati. Jer kada nekoga dobro poznajemo, onda kažemo da čitamo njegove misli, znademo što želi. Međutim, mora se priznati da se i uz najbolju volju ljudi ponekad ne razumiju. Kada ovo kažem, onda mislim na mlade i starije, na Crkvu i mlade, na roditelje i djecu. Nekada nas zbunjuju riječi, nekada smisao nečega, a nekada ne razumijemo ni neka od ljudskih zanimanja. Što danas mladom urbanom čovjeku znači staro zanimanje kao što je pastir o kojem govore liturgijski tekstovi današnje nedjelje? Urbanom čovjeku govoriti o zvanju i zanimanju pastira nije ni malo lak posao. To može razumjeti samo onaj koji poznaje to zanimanje.

Isus je ljudima svoga vremena navješćivao najveće tajne njihovim jezikom. Govoreći o Bogu uzimao je slike iz svakidašnjeg života. A što je još važnije, Isus je živio ono što je govorio. Isus govori o zajedništvu Njega i njegovih ovaca kao o zajedništvu njega i njegova Oca nebeskoga. Zato je on bio uvjerljiv, razumljiv. Na kraju, Isus se kao pastir dobri predao i žrtvovao za svoje. Zato može govoriti o svojima koje poznaju njega i on njih. Zato su ga ljudi rado slušali. Eto, to je ono više od jezika i svake riječi. Isus je živio svoju riječ. Zato ćemo se, vjerujem, svi složiti kako nije najvažnije poznavanje jezika, bio on strani jezik ili materinski, staromodan ili suvremen, kako nije važno poznajemo li ovo ili ono zanimanje, nego je važno kako obavljamo svoje zanimanje, odnosno je li naše zanimanje postalo naše zvanje, naš poziv, naše predanje. Jer ako je naše zanimanje i naš poziv, naše zvanje, tj. ako ga radimo s ljubavlju i ako se obraćamo čovjeku s ljubavlju, sve će biti razumljivo.

Nikada nije bilo lako raditi s ljudima, ali danas je još teže, posebno u javnim poslovima. Za političare, na koje se najviše ljutimo, koji su samo u svom uredu, kažemo da odrađuju svoj dobro plaćeni mandat. Ali, političar koji se žrtvuje za svoje birače, koji predano radi za boljitak naroda, on je kao dobri pastir. Liječnik ili medicinska sestra koji predano rade za zdravlje bolesnika, oni su pravi pastiri, jer predan rad nije odrađivanje posla. Pravom svećeniku uzor je Isus, pravi pastir, koji svoj život polaže za ovce svoje. Kada u našem poslu nedostaje predanja, žrtve, ljubavi, razumijevanja, onda je to odrađivanje posla. Onda nedostaje upravo ono što je Isus pokazao u današnjem evanđelju. Isus je uvijek imao ispred sebe čovjeka, pa i onda kada je uzimao sliku stada. „Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom.“ A zašto ljudi – ovce njegove – idu za njim? „Ja im dajem život vječni… Ja sam pastir dobri i ja poznajem ovce svoje i mene poznaju moje.“ Isus se ne izdvaja. On je dio svojih. On je s njima i one su s njim. Pravi političar je dio svoga naroda. On bi morao dijeliti sve sa svojim narodom, a ne sebe osiguravati, a narodu kako bude. Pravi svećenik je onaj koji je dio svoje župe, koji dijeli sudbinu svojih vjernika. Pravi liječnik je onaj koji osim lijeka pruža bolesniku i riječi ohrabrenja. Otac, da bi bio pravi, mora biti dio obitelji. Majka, da bi bila prava, mora biti dio obitelji. A kada se majka žrtvuje za svoju obitelj, kada se u potpunosti predaje, onda je ona pravi pastir u Isusovom poimanju. Onda majka zaslužuje da ima svoj dan. Zato, drage majke, sretan vam vaš današnji Majčin dan! Učitelj, da bi bio pravi, mora biti dio svojih đaka. Pravi liječnik nije zanimanje nego zvanje i poziv. Pravi svećenik nije zanimanje, nego zvanje, poziv, život, žrtva.

Prije neki dan imao sam vrlo zanimljiv razgovor s jednim kuharom. Za njega bi se moglo reći da mu je pripremanje hrane za njegove goste pravo zvanje i poziv. On kaže kako hrana koju jedu njegovi gosti mora biti zdrava i čista. Hrana mora biti ukusna, jer ono što oni jedu hrani njihovo tijelo. Hrana održava na životu i hrani njihove stanice koje se svakih sedam godina obnavljaju, dakle, ono što konzumiraju, oni to postaju. Ovog kuhara možemo usporediti s dobrim pastirom, koji pazi na svoje ovce. On im ne daje bilo što i nije tu da samo odradi svoje, nego mu je stalo do ljudi koji se kod njega hrane. Pa, evo, iz ovih primjera, posebno od Isusa, možemo naučiti kako živjeti sa i za svoje ukućane, kako živjeti poziv majke, oca, liječnika, političara, svećenika, kuhara i svih drugih ljudskih zvanja, poziva i zanimanja.

I za kraj, drage majke, što ste vi nego dobri pastiri, koje se žrtvujete za svoju djecu, za svoje obitelji. Za to vam hvala. Hvala svakoj majci za toplu riječ, za zagrljaj, za neprospavanu noć, za ukusni zalogaj, za čistu odjeću, za ljubav. Sretan vam, ne samo današnji dan, nego svaki dan, jer svaki dan je majčin dan. Bože, blagoslovi naše žive majke, a pokojne nagradi vječnim životom u svome kraljevstvu.

fra Josip Klarić

www.zupagospavangrada-sibenik.hr

Evanđelje: Iv 10, 27-30
U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«