Nedjeljna homilija: Četvrta vazmena nedjelja C – Naš je život u Njegovoj ruci – mons. Marinko Mlakić

Usporedbom s pastirom i ovcama, koja je nama doduše odbojna ali je u kulturi Izraela, izvorno nomadskoj, bila iznimno bliska, Isus nas poučava odnosu koji Bog ima prema nama i koji bismo mi, dosljedno tomu, trebali izgraditi prema njemu.
U prvoj rečenici iz današnjeg evanđeoskog odlomka sadržana su tri bitna obilježja odnosa Isusa i njegovih vjernika. Rečenica glasi: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.“

Na prvom mjestu je slušanje. Vjernik je u Svetom Pismo prije svega pozvan da sluša Boga. Starozavjetna ispovijest vjere započimala je pozivom na slušanje: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan“ (Pnz 6,4). Iz slušanja Boga izvire mudrost vjere. Slušanje pretpostavlja da se Bog čovjeku obraća. Bog hoće da ga čovjek upozna i spozna njegovu volju za sebe. Dosljedno tome, čovjek ima moć da Boga sluša i da ga razumije. Slušanje, nadalje, ne znači samo čuti što netko kaže već podrazumijeva razmišljanje i prihvaćanje onoga što se sluša. Slušanje Boga se tako pretače u stav poslušnosti, stav da ono što slušam pretvaram u svoju mudrost, u životni oslonac… Isus je Božja utjelovljena riječ koju smo pozvani slušati.

Slušanje vodi u poznavanje. Poznavanje podrazumijeva odnos, zajedništvo života, razmjenu ljubavi… Poznavati nekoga znači preuzeti odgovornost za nj. U bračnom odnosu upoznati znači predati se i primiti supružnika kao dar (kroz bračni čin). Slušajući Isusa upoznajemo Boga i spoznajemo kako on nas poznaje, kako nas proniče do dna, kako njegova riječ ima odgovor na svaku zapitanost našega bića, na sve naše potrebe, patnje, sumnje, nemoći, vapaje…

Na koncu iz slušanja i poznavanja rađa se bezuvjetno povjerenje vjernika u Isusa te on ide za njim. Slijediti nekoga pretpostavlja povjerenje u njega, prihvaćanje njegova cilja kao svog i kao ostvarivog.

U sljedećim riječima Isus otkriva koji je to cilj koji on, dobri pastir, daje onima, nama koji idemo za njim. Daje nam život vječni. Život vječni je božanski život, život svetosti, savršenstva, blaženstva, punine ljubavi… Bog nam ga po svome Sinu Isusu svima nama predaje. U njemu nam predaje samoga sebe. Otvara nam svoje božansko biće, svoju nebesku slavu da u nju uđemo i s njime je ravnopravno dijelimo.

Isus o vječnom životu govori u sadašnjem vremenu (prezentu). Ne radi se dakle o životu u dalekoj i nejasnoj budućnosti, koja nastupa nakon zemaljske stvarnosti, već o sadašnjem životu. Već sada, u ovom životu uz tjelesni život onaj koji slijedi Krista zadobiva vječni život. U vječnosti, po završetku zemaljskog života, on će se razviti do punine.

Prema tome, vjernik u sadašnjem vremenu živi na neki način dvostrukim životom. Uz zemaljski on već sada posjeduje vječni život po vjeri po kojoj se uzdiže iznad zemaljskog. Vječni život je u vremenitom poput kvasca u tijestu, soli u hrani, duha u tijelu…

Obilježje vječnog života je u tome da onaj koji ga baštini neće propasti nikada. U našem ljudskom iskustvu mi, osobito kada pogledamo svoj život unatrag, imamo osjećaj da on prolazi, da ga gubimo nepovratno. Pred nama je smrt. To je iskustvo najdublje tjeskobe. Zato se protiv nestajanja života borimo tako da ga što više imamo za sebe, da što više u njemu uživamo i da ga produžimo. Koliko god možemo, panično ga branimo od nestajanja, od dijeljenja s drugima, od svega što nam ga na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri može oduzeti. I takav stav nazivamo ljubav prema životu. Isus nas ovdje poučava sasvim drugačijoj ljubavi. On jamči da oni koji njega slušaju i idu za njim neće propasti nikada, pa ni pod cijenu da izgube zemaljski život. On nas poziva na dijeljenje, žrtvu, odricanje od zemaljskog života da bi u nama što više zaživio onaj božanski.

Svoje obećanje Isus pojačava riječima da njegove nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. U zemaljskom životu postoje mnoge opasnosti koje prijete da nam ugrabe život. Postoje silnici, nasilnici, grabežljivici, lopovi, prevaranti, lažljivci… U našim zemaljskim odnosima ljudi se bore da što više svoj život sačuvaju od drugih a živote drugih što više ukradu za sebe. Isus nas uvjerava da je naš život u njegovoj ruci, a snaga njegove ruke u tome je jer je on jedno s Ocem. Njegova ruka je Očeva ruka. Od te nema veće sigurnosti. Nikakva sila nebeska ni zemaljska ne može nas istrgnuti iz Očeve ruke, ukoliko je naša vjera jaka i naše predanje Isusu, Dobrom Pastiru, potpuno.

mons. Marinko Mlakić

Pogledajte još

U Lećevici je proslavljena Gospa Karmelska. Četvorica franjevaca proslavila su i četrdeset godina svećeništva.

I ove godine Župa sv. Martina u Lećevici svečano je proslavila blagdan Gospe od Karmela …

Gospa Karmelska proslavljena u Sitnom. Misno slavlje predvodio je fra Ivan Režić.

Blagdan Gospe Karmelske suzaštitnice župe Sv. Nikole Tavelića – Perković, proslavljen je  u Sitnom u …

Sestra Jakica Vuco izabrana je za vrhovnu glavaricu sestara dominikanki.

Sestre dominikanke su na svom 19. vrhovnom zboru izabrale novu vrhovnu upravu koja će voditi …