Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Današnje nam evanđelje pruža priliku razmišljati o Ivanu Krstitelju, njegom položaju u društvu, njegovom karakteru i ponašanju u vremenu njegove velike popularnosti u narodu. Isto evanđelje govori o Isusovom stavu i ponašanju u dotad najsvečanijem trenutku njegova ovozemaljskoga života, na njegovu krštenju kada ga Bog na očigled velikoga mnoštva proglašava svojim ljubljenim Sinom. Njihov primjer može nam pomoći da postavimo sebe na pravo mjesto u odnosu na Boga kao i u odnosu na naše bližnje.
Bog se objavljivao na razne načine u različitim vremenima. Najočitija Božja objava događa se na Isusovu krštenju na Jordanu u kojoj Bog sebe objavljuje kao Oca govoreći Isusu: „Ti si Sin moj, ljubljeni!“ Tu izjavu čuje Isus, čuje Ivan Krstitelj i mnoštvo koje je došlo na krštenje kod Ivana Krstitelja. Mnoštvo očekuje obećanog Mesiju – Krista, a gledajući što sve Ivan govori i radi pitali su ga: nisi li ti možda Krist.
Ivan je nadasve zanimljiva osoba svoga vremena. Ide u pustinju. Dane provodi u molitvi i pokorničkom životu. Hrana mu je divlji med i skakavci. Odijelo mu je satkano od devine dlake. Rekli bi čudak svoga vremena. Nakon pustinje i priprave za svoju zadaću dolazi kao prorok propovijedati i krštavati narod na rijeku Jordan pozivajući svoje slušatelje na obraćenje. Ivan je glas koji viče i ne može ga se prečuti. Mnoštvo dolazi na Jordan. Njegove su riječi njegov život, proročke, tvrde, prijeteće ali nadasve obećavajuće. Toliko je Ivan bio uvjerljiv svojim riječima, posebno svojim načinom života, da su se ljudi pitali: „nije li on možda Krist“, dakle, Mesija, Pomazanik, onaj koji ima doći i osloboditi Izraela. Ovo je taj trenutak kušnje za svakog čovjeka, pa i za Ivana. Što odgovoriti narodu koji hrli k meni, koji me drži Spasiteljem? Je li ovo prilika koja se ne propušta? Otvorena su sva vrata za prvo mjesto u narodu. Ovo je vrijeme za revoluciju. Ali, Ivan Krstitelj tako ne misli, a još manje radi. Ivan sebe ne vidi kao Krista. On to nije. On će svojim autoritetom, snagom svoga položaja, svojim proročkim prstom uprijeti u Krista, Pomazanika, obećanog Mesiju. Ivan ne niječe svoju ulogu, ne živi lažnu skromnost, ali isto tako bez ikakva uvijanja reći će: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Ivan priznaje, „ja sam samo voda“, ja sam samo čovjek. Dolazi jači i od mene i od vas. On daje Duha koji je život, on donosi oganj koji čisti i spaljuje svaki grijeh. To je i takav Ivan Krstitelj. Živi svoju ulogu, svoj poziv do kraja i iskreno.
A Isus? On čeka krštenje. Posljednji je. Nije sebi rezervirao prvo mjesto (u katedrali). Nije tražio vezu do Ivana nego staje u red i čeka. S tim pokazuje da je jedan od onih s kojima stoji u redu. S čovjekom je čovjek jer je došao radi čovjeka. Stavlja se u red grešnika. Na krštenju moli, traži pomoć i zahvaljuje Ocu. U trenucima molitve čovjek je s Bogom jedno. U tom trenutku Isusova jedinstva s Ocem silazi na nj Duh Sveti, „u tjelesnom obličju, poput goluba“, kaže evanđelje. Ovo je trenutak kada se nebo otvara. Ovo je čas vršenja volje Očeve. Isus vrši volju Onoga koji ga je poslao do kraja, kao Sin Čovječji u punoj poniznosti, u molitvi. Tada „…glas s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina“!
I Ivan i Isus svjesni su svoga poslanja. Ivan ne nastupa u svoje ime. On je dobio poslanje. Njegovo je poslanje pripraviti put Gospodinu, Onomu koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Ne pada mu napamet sebe izjednačiti s Isusom ili izdignuti nad Isusa.
Isusu ne treba krštenje, jer je bez grijeha. Ali, dolazi radi čovjeka, stoji i čeka u istom redu s grešnim čovjekom, „nama u svemu jednak osim u grijehu“. Došao je vršiti volju Očevu. Ni u najtežim trenucima svoga života ne služi se svojom božanskom snagom i vlašću, nego ponižen do krajnjih granica vrši volju Očevu.
Koju nam poruku daje današnja svetkovina Gospodinova krštenja?
Poruka je jasna: Biti slični Ivanu Krstitelju koji je mnogima pripremao put za susret s Isusom Kristom. Ivan želi reći: On je Krist, Pomazanik, Spasitelj, a ne ja. Kršteni smo Duhom Svetim. Postali smo kćeri i sinovi Božji i time dobili jasno poslanje: propovijedati i živjeti obraćenje, propovijedati i živjeti evanđelje, a ne sebe, živjeti volju Božju, a ne svoju. U molitvi nastojati biti jedno s Ocem nebeskim, s njegovim Sinom i s Duhom Svetim, te tako svojim životom pripremati put drugima da se mognu susresti sa Sinom Božjim. Da, braćo i sestre, danas smo mi Ivan Krstitelj koji će najprije svojim životom svjedočiti Isusa Krista, a onda i prstom pokazati na Krista koji je i danas za mnoge postao nevidljiv i neprepoznatljiv možda zato što ističemo sebe a ne njega, što propovijedamo sebe a ne Krista. Nastojmo tako živjeti da Bog i nama može reći: Ti si kći moja, sin moj, u tebi mi sva milina. Molimo dobrog nebeskog Oca da uvijek živimo vjeru i nadu da smo sinovi i kćeri Božje.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 3,15-16.21-22
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
