Homilija: 6. nkg. C – Blago vama, siromasi! – fra Josip Klarić

Što bi se dogodilo nekom putujućem propovjedniku ili nekom političaru u izbornoj kampanji ili bilo kojem drugom čovjeku koji bi se odvažio okupljenom mnoštvu na nekom od naših gradskih trgova progovoriti: „Blago onima koji novca nemaju, koji su na rubu društva, koji su gladni, uplakani i izopćeni“, te još doda: „Budite stoga radosni?“ Ne samo da bi ga izviždali, nego bi ga sigurno obasuli svakojakim pogrdnim riječima, proglasili ludim i razišli se. Takvi smo ljudi, najvažnije je imati, biti neovisan, biti viđen i popularan. Isusovi učenici i slušatelji o kojima govori današnje evanđelje sigurno su željeli biti dobro situirani, neovisni, ugledni u svom mjestu i društvu. Oduvijek je čovjek težio za imetkom i tražio društvo viđenijih i bogatijih ljudi, a izbjegavao siromahe i one s rubova društva. Pa i mi kao vjernici, kršćani, činimo sve da imamo i da smo neovisni, da smo viđeni, priznati i poznati. Ni Crkvi nije cilj siromaštvo. Nije ni Božja volja da ljudi budu gladni i siromašni. Naprotiv. Bog je čovjeku dao da obrađuje zemlju, da radi i da uživa plodove svoga rada. I Isus je dijelio sa svojim prijateljima ljudske užitke u hrani i piću na svadbi u Kani Galilejskoj, objedovao je s prijateljem Lazarom i njegovim sestrama, zalazio u kuće bogataša kao što je bio carinik Zakej, zalazio u kuće grešnika i blagovao po njihovim kućama – sam kaže da su ga proglasili izjelicom i pijanicom.

Otkuda onda Isusu misao da govori: „Blago vama siromasi, blago vama gladnima i žednima, uplakanima i odbačenima?“ Isus je išao ovim svijetom otvorenih očiju i vidio je, za razliku od nas, da ima puno siromaha, gladnih, žednih, bolesnih, odbačenih koji su ili svojom krivnjom ili krivnjom drugih, dospjeli u takve bezizlazne situacije. Isus staje na stranu upravo takvih. Siromasima, uplakanima, gladnima, progonjenima radi vjere u Boga, obećava kraljevstvo nebesko. Isus ne propovijeda suhi katekizam. Njegova teologija, njegov nauk je utjelovljen, ona ima kost i meso, ona se tiče konkretnoga čovjeka i to onog čovjeka koji nema nikog osim Boga. On obećava spasenje siromasima i gladnima, progonjenima radi vjere. Isus obećava spasenje svima onima koji se nemaju na što i koga osloniti.

Sv. Luka pišući ovaj izvještaj imao je pred očima ne samo Isusove učenike i ono silno mnoštvo naroda koje je grnulo k Isusu, nego je imao pred sobom i kršćane kojima piše koji su bili izbacivani iz sinagoga, proganjani, kojima je oduzimana imovina i stoga su gladovali. Međutim, po današnjem izabranom evanđeoskom tekstu ispada kao da Isusov govor ne čuje nitko osim njegovih učenika. Stoga zbunjuje ovaj odabir evanđeoskih redaka koji govore kako je Isus podigao svoje oči samo prema učenicima. Izostavljen je vrlo važan redak iz današnjega Lukina evanđelja koji govori da je osim mnoštva Isusovih učenika bilo i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog koje je nagrnulo k Isusu da ga sluša. Dakle, ovaj „blago“ i „jao“ nije Isus uputio samo svojim ondašnjim učenicima, i onom silnom mnoštvu naroda okupljenom oko njega tražeći ozdravljenje, nego i prvim kršćanima – pa i nama danas, današnjoj Crkvi. Poruka jasno glasi: svaki onaj koji bi se oslonio samo na bogatstva ovoga svijeta bio bi kao proklet čovjek koji se uzda samo u ovo što propada. A blago onome koje se u svemu i nadasve pouzdaje u Gospodina jer takvih je kraljevstvo nebesko.

U povijesti Crkve bilo je puno onih koji su se potpuno oslonili samo na Gospodina Boga. Jedan od takvih je sv. Franjo Asiški. On je odbacio trgovinu, veliko bogatstvo svojih roditelja, novac, skupocjenu odjeću. Sve je to Franjo odbacio i oslonio se samo na Gospodina. Ostao je praznih ruku jer je znao da samo prazne ruke mogu nešto primiti. I ne samo to, Franjo je prihvaćao upravo one koje Isus proglašava blaženima, a to su siromasi, uplakani i bolesni. Franjo je išao tako daleko da je gubavca ne samo primio, on ga je poljubio.

Jedan drugi Franjo, Franjo naših dana, papa Franjo, također je jedan od takvih koji ozbiljno uzima ovaj Isusov „blago“ i „jao“, pa ne samo što poziva sve nas kršćane da primamo slabe, prognane i siromašne, nego i sam pokušava živjeti u siromaštvu. Papa Franjo želi Crkvu takvu da se više oslanja na Gospodina nego na svoja bogatstva i da sve čini da siromaha bude što manje.

Poruka nama: Ne traži Bog od nas da budemo siromasi, nego želi da nam On bude Bog, Oslonac i Gospodin, a ne novac te da pokušamo u svojim mogućnostima utažiti glad i žeđ siromaha jer je to jamstvo da jednog dana možemo čuti: Blago vama jer: „Sve što ste učinili ovim najmanjima meni učiniste!“

fra Josip Klarić
www.zupagospavangrada-sibenik.hr

Pogledajte još

Nedjeljna homilija: Duhovi – Sila odozgor – mons. Marinko Mlakić

Svetkovina Duhova označava rođenja i početak djelovanja Crkve. Djela apostolska nas izvještavaju kako su na …

Nedjeljna homilija: Duhovi – Jedan Duh, a različiti darovi – fra Josip Klarić

Isusova muka i smrt obeshrabrila je i raspršila apostole na sve strane. Povukli su se …

Nedjeljna homilija: Sedma vazmena nedjelja C – Isusova molitva – mons. Marinko Mlakić

Molitva je najveći dar i privilegij koji imamo od Boga te najveća stvaralačka snaga koju …