Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Točno trinaest dana prije blagdana sv. Ante Padovanskoga u crkvi sv. Frane u Šibeniku započela je manifestacija „Dani sv. Ante“ u sklopu koje je proslavljena visoka obljetnica 596 godina od posvete crkve. Ova šibenska ljepotica koja je 1970. godine uzdignuta na rang nacionalnoga svetišta sv. Nikole Tavelića i danas privlači tisuće vjernika iz Šibenika i okolice ali i hodočasnika iz svih krajeva Lijepe naše.
Svetu misu predslavio je rektore svetišta fra Ivan Bradarić koji se u prigodnoj homiliji prisjetio divne prošlosti i svečane sdašnjosti.
U nastavku, donosimo dio homilije današnje svečanosti:.
Ovim svečanim liturgijskim slavljem visoke obljetnice posvete crkve, prisjećamo se tog povijesnog dana 31. svibnja 1423. godine kada je ovaj hram posvećen da bi se u njemu slavila sveta liturgija.
U proteklih skoro šesto godina ovom crkvom neprekinuto odjekuje himan slave Bogu. Dok pjevamo: Tebe Boga hvalimo pjeva putujuća i proslavljena Crkva i raduje se; odjekuju orgulje majstora Nakića i majstora Heferera, i nadasve majstora Duha Svetoga koji nas povezuje u ovome slavlju!
Naši preci kroz stoljeća brojna pristupali su ovom svetom oltaru da bi na njemu blagovali tijelo Kristovo. Na oltarima, posebne ljepote i umjetničke vrijednosti isklesane i oblikovane da bi vjernike zanosom svetim odjenuli i milost zadobili svi oni koji im pristupaju.
Tko može izbrojati vjernike, Šibenčane i hodočasnike koji su kroz minula stoljeća navraćali u ovaj hram: prvenstveno redovnici ovoga drevnog samostana – vrli, zauzeti, vrijedni, bogobojazni, a najugledniji među njima je sv. Nikola Tavelić.
Zatim, uboga bezimena sirotinja koja se uz fratre skupljala, utjehu i pomoć tražila i svojim „udovičkim novčićem“ spomen na sebe ostavilau jecaju zvona što se iz tih davnih vremena klima na starom zvoniku te i danas Šibenčane poziva na molitvu. Plemići i bogati uglednici ovoga grada; učenjaci i umjetnici koji dubokog traga ostaviše u crkvi i samostanu; ratari i seljaci; mladi i starci… svi oni u ovo zdanje sebe ugradiše, uzdasima pobožnim i molitvama do suza ganuti: za sebe i sve svoje; za putnike i mornare da se sretno kući vrate; za urod zemlje, vinograda i maslinika; za ozdravljenje po zagovoru Gospe od milosti i svetaca serafskoga Reda koje Šibenčani tako silno zavoliše: sv. Franu, sv. Antu, sv. Nikolu, sv. Josipa Kupertinskog, a u novije vrijeme i sv. Maksimilijana Kolbe; za domovinu u kojoj žive, za mir i blagostanje… za drage nam pokojne, što se u vječni Jeruzalem zaputiše a tijela im mnogih i u ovoj crkvi počivaju: biskupi, svećenici, uglednici i skromni vjernici. Nastavlja se sada njihova molitva, ujedinjena s našom – putujuće Crkve kao i s onom – proslavljene, nebeske Crkve.
Spomen je ovo i sjećanje na sve njih koji su poput ukrasa na svečanom pluvijalu, slaganu i vezenu vrijednim rukama nepoznatih koludrica ili vrijednih domaćica. Ili poput neke od brojnih knjiga prebogate samostanske knjižnice: krasopisom ispisane, bojama urešene. Svi su oni u ovaj hram ugrađeni.
Gledajući kamenje ovoga zdanja mogli bismo ponoviti riječi sv. Ivana Pavla II., koje je izrekao promatrajući u Splitu Dioklecijanovu palaču i katedralu: „Ovdje povijest nije šutjela“.
Ne, doista nije šutjela.Vikala je.
Slavila, propovijedala, naviještala je ova crkva sv. Frane.
I danas govori: pokatkad tiho – ne iz straha, nego iz ljubavi i poštovanja prema Božjoj tišini; pokatkad snažno i glasno jer „Tri put Sveti“ treba da kraljuje u srcima Šibenčana; pokatkad je taj govor ozbiljan i strog jer izriče pouku i znanje. Ponekad, zapravo uvijek, svečan i uzvišen, da prodire kroz sve ovo vidljivo, i ulazi na nebesa.
Draga braćo i sestre,
dok slavimo blagdan posvete ove crkvezahvaljujemo Bogu što je, nastojanjem dobrih i zauzetih ljudi, podigao svoj hram i u ovome gradu, koji čvrsto stoji i danas i okuplja brojne vjernike Šibenika, okolice i cijelog hrvatskog naroda. Osjećamo potrebu i važnost izgradnje toga hrama i ugradnje u taj hram: svojim molitvama, ali i materijalno.
No, napose razmišljamo o hramu Duha Svetoga u nama, kojega ne može razoriti nikakav neprijatelj, pa čak ni vrata paklena.
Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u Dom Gospodnji!“
Dok molim i ponavljam ovaj stih psalma, radujem se onome hramu u koji smo pozvani u vječnosti – u nebeski Jeruzalem.
Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!
http://svetiste-sibenik.hr
