ŠIBENIK: Prije 44. godine preminuo don Krsto Stošić

 

Dana 25. siječnja 1944. god., blago je u Gospodinu preminuo svećenik Šibenske biskupije don Krsto Stošić, neporeciva povijesna ličnost grada Šibenika i njegove šire okolice. Don Krsto je rođen u Šibeniku 1884. god., od oca Paške i majke Vice (rođ. Piližota Konjevoda), u obitelji sa četiri brata i dvije sestre. Osnovnu je školu završio u rodnome gradu, dok je gimnazijsko obrazovanje nastavio u Sinju, a završio u Zadru.

Tijekom studija bogoslovije na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru, don Krsto je bio više nego dobar đak, ali na daljnje školovanje ne odlazi radi pomanjkanja svećeničkog kadra u šibenskoj Biskupiji u koju se vratio netom nakon završetka studija u dobi od dvadeset i pet godina.

Povratkom u svoj rodni kraj, nakon što je zaređen za svećenika dobiva mjesto upravitelja župe u Betini, ali ne zadugo, jer već nakon godinu dana biva raspoređen za župnog pomoćnika u katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Kroz svoj život don Krsto je obnašao mnogobrojne dužnosti na duhovnom, ali i na svjetovnom polju. Njegov angažman može se razlučiti u nekoliko područja, od kojih svakako valja izdvojiti pastoralni i katehetski rad, društveni rad i naposljetku istraživačko-povijesni rad. Bilo bi prenaglo uopće otpočinjati popis službi koje je obnašao za svoga života s obzirom da je riječ o impresivnoj brojci od ukupno 44 službe, od čega 23 na duhovnom i 21 na svjetovnom polju.

Njegova pastoralna i katehetska djelatnost ogleda se nizom funkcija pri šibenskom Kaptolu, ali i u Vrpolju gdje je bio upravitelj svetišta Gospe od Vrpoljca, čiji se tragovi jasno iščitavaju još i danas. Još za boravka u Betini (1910.), don Krsto se posvetio katehetskom radu, a posao vjeroučitelja za djecu će nastaviti i u Šibeniku u nekoliko škola kroz cijeli svoj život. I ne samo djeci, već i odrasloj mladeži don Krsto će predavati nekoliko specijalističkih kolegija na bogoslovnom studiju u Šibeniku koncem tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Smatrao je svojom najvažnijom dužnošću odgoj u vjeri. Kroz 33 godine predavao je vjeronauk 20 sati tjedno. Tu službu obavljao je čitavim srcem. Njegova živa narav doprinosila je zanimljivosti njegova izlaganja. Ako bi na satu ostalo vremena, rado je pripovijedao zgode sa svojih brojnih inozemnih putovanja. Pogotovo je rado pričao o Svetoj zemlji. Uza sve to, njegove metode za održavanje discipline ne mogu se preporučiti suvremenim vjeroučiteljima

Na društvenom se polju osobito istaknuo osnutkom ‘Katoličko prosvjetno-odgojne organizacije’ za učenike realne gimnazije (1911.), kojoj se sjedište nalazilo u maloj crkvi sv. Mihovila, zatim ‘Hrvatske zadružne tiskare’, kasnije tiskare ‘Kačić’ (1913.), te knjižnice ‘Pavlinović’ (1916.) i Gradskog muzeja (1925.). Don Krsto je poznavao nekoliko stranih jezika (uz materinski jezik govorio je još latinski, talijanski, njemački, francuski, slovenski i češki), što i ne čudi ako znamo da je mnogo putovao po tadašnjoj Europi (uz naše krajeve bio je u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Grčkoj te u Palestini), što je u to vrijeme predstavljalo doista impresivan podvig.

Ništa manje impresivan rezultat ostvario je i u istraživačko-povijesnom radu. Upravo se 1929. god., (što možda koincidira s tadašnjom aktualnom društvenom klimom, jer upravo te godine na dvoru u Beogradu proglašena je kraljeva diktatura) posvetio onome zbog čega je možda ostao i najupečatljiviji generacijama poslije njega, a to je spisateljski rad baziran na arhivskoj građi. Naime, te je godine u svojoj četrdeset i petoj godini života, don Krsto svoj preostali dio života gotovo u cijelosti posvetio istraživanju prošlosti svoga grada, ali i njegove šire okolice. O kakvoj li se kolosalnoj produkciji za ono vrijeme radi zorno nam svjedoči primjer kako je za svoga života objavio ukupno 22 knjige (ili brošure), te 280 članaka u raznim ondašnjim periodičnim izdanjima. Osim objavljene postoji još i veća neobjavljena – rukopisna ostavština (po svjedočanstvima nakon njegove smrti radilo se o dva puna sanduka spisa!).

Iako mu je znanstveno-istraživačka produkcija počela eksponencijalnom brzinom rasti kada se njome otpočeo sustavno baviti, zdravstveno stanje mu je počelo slati prve vidne signale kako s tijelom nešto ne funkcionira. Kakvog li paradoksa, dok jedna vrijednost raste, ona druga opada. Naime, upravo je tada prema svjedočenju njegova suvremenika i poznavatelja fra Stanka Bačića, don Krsto počeo obolijevati od bakterijskog oboljenja kože na stražnjem dijelu vrata. Ali, nije to prvi, a niti posljednji ‘bremeniti križ’ kojega je don Krsto imao ponijeti na svojim neumornim plećima. Oba svjetska rata čijim je svjedokom bio, izrazito su se nepovoljno odrazila po njegov život. Dolaskom talijanske vojske nakon završetka Prvog svjetskog rata u Šibenik, don Krsto je od istih bio interniran na otočiću Visovac, dok je za vrijeme Drugog svjetskog rata 13. prosinca 1944. god., raketirajući samo srce grada Šibenika angloameričko vojno zrakoplovstvo jednim izravnim projektilom pogodilo njegovo životno djelo – ondašnji gradski muzej smješten u općinskoj zgradi između crkve sv. Barbare i Kneževe palače. Da li je time i u kolikoj mjeri pogođeno i njegovo vlastito srce nikada nećemo saznati jer nakon toga ne će još dugo poživjeti da bi takvo što mogao prenijeti svojim sugrađanima.

Još istoga dana kada je pogođen gradski muzej, don Krsto je napustio svoj rodni grad te se preko Zatona smjestio na privremeni boravak u Tisno kod svoga prijatelja Stipe Crvelina. Unatoč svim nedaćama, svako je jutro služio svetu misu. Ali, nepunih mjesec i pol dana nakon dolaska u Tisno, don Krsto se 25. siječnja 1944. god., odsluživši svetu misu kao i svakog prethodnog jutra vratio kod obitelji Crvelin gdje ga je čekao pripremljeni doručak. Nakon što je sjeo, imao je učiniti znamen križa za zahvalnost Bogu, ali čim je otpočeo taj znamen don Krsto je kriknuo i srušio se na stol. Intervencija prisutnih nije bila niti od kakve pomoći, jer don Krsto je nedugo potom preminuo. Preneseno riječima ondašnjeg farmaceuta Ante Obratova, don Krsto je preminuo od angine pectoris odnosno srčanog udara.

Sprovod je obavljen već sljedećega dana (26. siječnja) uz prisustvo msgr. Rudolfa Piana i uz asistenciju sedmorice svećenika. Tijelo pokojnog don Krste Stošića polegnuto je u svećeničku grobnicu u Tisnom. Međutim, već u kolovozu 1948. god., njegova je rodbina zatražila i dobila ekshumaciju pokojnikova tijela, čime je ono uz ponovljeni sprovodni ceremonijal u crkvi Gospe van Grada (crkvi gdje je kršten), uz prisustvovanje šibenskog kaptola te Stošićevih prijatelja i uže rodbine položeno u obiteljsku grobnicu kod sv. Ane u Šibeniku.

priredio: Ivo Kronja

izvor: http://www.muzej-sibenik.hr; Mihovil br 17 (4) , Godina XIX

Pogledajte još

Proglas biskupa Tomislava Rogića prigodom otvaranja godine sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju

Sveti Nikola Tavelić, Šibenčanin, svećenik, franjevac, misionar i mučenik za Krista prvi je proglašeni svetac …

Molitvom i svetom Misom, župa Vodice komemorirala šestu godišnjicu smrti svoga dugogodišnjeg župnika blagopokojnog don Frane Šimata

U srijedu 13. studenog na dan njegova preminuća, župa Vodice komemorirala je šestu godišnjicu smrti …

Biskup Tomislav Rogić na blagdan svetog Martina predvodio je misno slavlje u Malom Lošinju.

Blagdan sv. Martina – zaštitnika grada Malog Lošinja tradicionalno je i ove godine obilježen nizom …