Sahrana sestre Radomire Nimac.

Na gradskom groblju Kvanj 15. prosinca  sahranjena je s. Radomira Nimac. Euharistijsko slavlje i sprovodne obrede predvodio je šibenski biskup mons. Tomislav Rogić u zajedništvu s dubrovačkim biskupom mons. Rokom Glasnovićem, šibenskim biskupom u moru mons. Antom Ivasom i dvadesetak svećenika.

U homiliji je biskup mons. Tomislav Rogić povezao liturgijska čitanja, osobitost služenja s. Radomire u povjerenoj službi te došašća u kojem se nalazimo.

„ Opraštamo se od sestre Radomire (Marice, Mare – kako su je zvali njezini rođaci i sumještani) koju je Gospodin pozvao k sebi u ovoj Jubilejskoj godini oprosta, godini nade, kada smo svi pozvani od Crkve biti „hodočasnici nade“, pokazivati odraz vječnosti prema kojoj idemo. Hodočasnici nade i odraz vječnosti. Razlog nade koji u sebi nosimo zbog vjere u Isusa Krista. Odraz vječnosti jer je to naš cilj prema kojem idemo, zauvijek biti u Bogu.

Vjernička duša proživljava čitav život kao svojevrsno Došašće – iščekivanje Gospodina i molitvena budnost koja nas priprema za susret s Isusom Kristom. Razmišljamo o toj tajni ljubavi Božje da je Bog pohodio narod svoj, da je prišao čovjeku, postao čovjekom kako bi ljudsko biće moglo nesmetano pristupiti Bogu. Došao je k nama da bi nas doveo k sebi. Objavio nam se kao Jedinorođeni Sin, poslan od Oca. Nama u svemu sličan osim u grijehu. Učio nas je dobroti, ljubavi, milosrđu i pokazivao što s Bogom možemo učiniti, što sve podnijeti, što ostvariti, Božju ljubav uprisutniti, biti znakom koji upućuje na Boga, na vječni život  s Bogom.

Redovnički život sestre Radomire, kroz 57 godine njezina redovništva, bio je život služenja, molitve, svakodnevne brige da se ispune zadaće koje je imala, da se ne ogriješi na molećivi poziv siromaha da mu da nešto za jelo, da ukućanima priredi obroke koji će ih krijepiti i razveseliti, da sačuva prijateljstva koja je kroz život stekla. Rado je se sjećaju svi gdje god je služila, od redovničkih kuća i novicijata na Visovcu, do biskupske kuće pored katedrale, u kojoj je provela 27 godina. Koliko je god bolest oduzimala tjelesnu snagu, toliko je ona nalazila načina da opet izvrši svoju zadaću. Kad baš nije mogla sama, onda uz pomoć drugih. Nosila je strpljivo svoje životno breme, sve do posljednjeg iskušenja – teške bolesti – koja je razrušila ovaj zemaljski dom. Doslovno, služila je do zadnjeg atoma snage, jer od popodnevnog odlaska na Hitnu, da provjeri što je to zapravo boli – nije se više vratila u svoju kuhinju. Zadnji ispit – strpljivo podnositi bol kao posljednje očišćenje – pripravu za odlazak Onome koji dolazi, Onome kome je zavjete položila i radi kojega je izabrala redovnički život – ispunila je do kraja.

Ići u susret Onome koji je već došao k nama da bude Bog s nama. Tek na koncu ljudskog života u potpunosti se ostvari da i mi budemo s Njim, s onu stranu tvarnoga svijeta.

Sveti Pavao će reći: Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator taj, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem.

Sestru Radomiru kroz njezino redovničko služenje Bogu i čovjeku, nosilo je ovo pouzdanje. I u strpljivosti bolesničke postelje na samom kraju, ali još više u svemu onome što je kao redovnica molila i činila Bogu na slavu, a ljudima na spasenje. Ustrajala je na svom redovničkom putu služenja dok je hodila u vjeri, nadajući se konačnom gledanju lica Njegova u kući Očevoj. S pouzdanjem iseljena iz tijela da se naseli kod Gospodina. Trudila se da mu omili. Sada je pred sudištem njegove vječne Ljubavi da primi nagradu za sva učinjena dobročinstva i život posvećen Bogu. Njezino životno putovanje, mjera darovanih dana je ispunjena.

Ono što je puna pouzdanja u vjeri hodila, sada neka ostvari u gledanju Lica njegova. Iseljena iz tijela da se naseli kod Gospodina.

Svojim redovničkim životom željela je ispuniti volju Božju. Odazvala se pozivu i ustrajala. Isus u evanđelju govori da je došao ispuniti volju Očevu. – siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. – Volja je Očeva: da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.

Vjera u ljubav Božju za čovjeka, vjera u uskrsnuće i vječni život s Bogom najveća je životna snaga i jedini istinski cilj ljudskog postojanja. Samo vječnost u Bogu može dati smisao i cilj svim našim naporima, molitvama i žrtvama ljudskog, vjerničkog i redovničkog života.

Dok ispraćamo sestru Radomiru, dok se molimo da joj Bog u svome beskonačnom milosrđu milostivo oprosti svaku ljudsku slabost, i sami smo pozvani svjesnije živjeti naše odabranje, naš odgovor na Božji poziv. Jasnije usmjeriti svoje zemaljske dane i korake, darovano nam vrijeme i sposobnosti – da jasnije i odlučnije koračamo prema Gospodinu, da i nas može povesti k sebi kad ispunimo mjeru svoga služenja i predanja, kao hodočasnici nade i odraz buduće vječnosti. – Amen!“

Vrhovna poglavarica s. Terezija Zemljić ukratko je prikazala tijek bolničkog liječenja s. Radomire Nimac do smrti 11. prosinca. Zahvalila je medicinskom osoblju Opće bolnice u Šibeniku koji su vodili brigu o s. Radomiri.

Zatim je predstavila njezin životopis. „Sestra Radomira Nimac  rođena je 10. veljače 1951. u Lišanima Ostrovičkim od oca Marke i majke Marte (r. Polegubić) u brojnoj obitelji: pet sestara i tri brata od koji su još žive sestra Ana smještena u staračkom domu u Zadru i s. Ružica koja s obitelji živi u Sidneyu. ..“

Ukratko je predstavila njezin redovnički put od dolaska u samostan nakon završene osnovne škole 12. rujna 1965.  do zadnjeg premještaja u kuću maticu u jesen ove godine. Redovnički život bio je isprepleten premještajima i službom u raznim redovničkim kućama i samostanima do biskupske kuće u kojima je vršila službu kuharice ali i službu kućne predstojnice…

Biram riječima od pokojne s. Radomire oprostio se i dubrovački biskup mons. Roko Glasnović „… Stojimo pred tajnom koja boli svim srcem, pred smrću časne sestre koja je cijeli život nosila posebno otajstvo ljubavi prema Kristu i bližnjima. Stojimo pred smrću i pred Bogom s pitanjima, tugom i možda osjećajem nepravde… Bog koji je Otac milosrđa prima naše suze kao molitvu i zna našu bol…

Naša draga s. Radomira nije mjerila svoj život nekim vanjskim uspjesima, ali ga je na svoj tihi način mjerila ljubavlju koju je primala i ljubavlju koju je znala uzvratit. Pogledom, osmjehom, prisutnošću…  Ne samo da je napojila, nego i nahranila mnoge: siromahe, časne sestre, novake, franjevce, svećenike, biskupe i druge učenike Isusove…Pokoj vječni daruj joj Gospodine!“

Liturgijsko pjevanje vodile su naše sestre predvođene s. Mirjanom Pavić. Pokojna sestre Radomira ukopana je sestarsku grobnicu uz okupljene sestre, rodbinu, svećenike i biskupe te je ispraćena pjesmom Kraljice neba.