Nedjeljna homilija: Opravdani carinik i neopravdani farizej

Prošlonedjeljna misna čitanja su isticala potrebu stalne i ustrajne molitve. Ove nedjelje Isus nas poučava kako svaka molitva ne postiže nužno svoj cilj. Ne opravdava i ne uzdiže. Izrekao je to u prispodobi o farizeju i cariniku u Hramu.

Farizej je pripadnik tada vrlo utjecajne religijsko-političke skupine među Židovima. Zagovarali su doslovno a katkada i sitničavo ispunjavanje Zakona i usmenih predaja. Zbog svoje pobožnosti u narodu su bili vrlo ugledni. Mnogi svećenici, pismoznanci i zakonoznanci bili su pripadnici ove skupine. Carinik je potpuna suprotnost farizeju. Bio je rimski porezni službenik i sasvim omražen u narodu. Vjerni Židovi su ih držali za najteže grješnike i vjerske otpadnike. Gledali su prije svega svoju korist i u tome bili sasvim beskrupulozni.

Farizej u molitvi dolazi naprijed, uzdignuta pogleda i slavodobitno iznosi Bogu svoje zasluge u vršenju Zakona. Iz njegovih riječi razabiremo da je iskreno vršio Zakon te činio i više nego što se tražilo. Pri tome se podcjenjivački uspoređuje s drugima. Carinik za to vrijeme stoji sasvim otraga, spuštena pogleda i bijući se u prsa moli. On je potpuno svjestan svoje grješnosti, Bogu je priznaje i moli za smilovanje.

Farizej odlazi iz Hrama neopravdan a carinik opravdan, kaže Isus. Time farizejevu molitvu osuđuje, a carinikovu hvali. U očima tadašnjih slušatelja ovo je bilo krajnje provokativno. Gotovo skandalozno. Vjerujem i nama danas. Jer, unatoč tome što farizej jest malo preponosit, čini se da je pretjerano proglasiti ga neopravdanim. I jednako tako carinika, koji se tek jednom rečenicom obratio Bogu za smilovanje, proglasiti potpuno opravdanim. Kojim to mjerilima Isus mjeri?

Treba odmah reći da Isus ne prosuđuje moralnu ne/poročnost ove dvojice. On ne stavlja carinika za uzor krjeposnog života niti farizeju isto odriče. Isus promatra njihovu molitvu. Ističe stav s kojim dolaze pred Boga. Za valjanost naše molitve on je presudan. A on bi trebao biti svijest o vlastitoj grješnosti, svijest da opravdanje kod Boga ne zadobivamo svojim zaslugama, bez obzira koliko pravedni bili, već je ono dar Božjeg milosrđa. Bog će nam ga dati, jer nas beskrajno ljubi, bez obzira koliko mi grješni bili. Međutim, pred Bogom trebamo biti ponizni. Molitva poniznoga prodire kroz oblake, veli starozavjetni mudrac Sirah (prvo čitanje).

Farizej je toliko samouvjeren, toliko se pouzdaje u sebe i svoje zasluge da mu Božje smilovanje niti ne treba. U tome je njegova zabluda. On je uvjeren da sam svojim djelima može pred Bogom zaslužiti svoje opravdanje. Zato ga ne traži i zato ga ne dobiva. Carinik odlazi opravdan jer je opravdanje tražio. On se ne hvali ničim, ne uspoređuje ni sa kim već samo gleda svoje grijehe, priznaje ih, kaje se za njih i za njih traži od Boga smilovanje. Zato ga dobiva.

 

Isus ovom prispodobom ni na koji način ne osporava potrebu da postimo i dajemo milostinju već upozorava da to trebamo činiti s ispravnim stavom. Pravedni, tu nema nikakve dvojbe, trebamo biti. Neprestano se trebamo truditi tražiti i vršiti volju Božju, biti dobri, pošteni, poštivati Božje zakone… To je to jedini ispravan način života koji nas očovječuje. Međutim, kada tako živimo i kada nam polazi za rukom da živimo krjeposnim životom, nikako ne smijemo svoju neporočnost pretvoriti u zasluge pred Bogom i razlog da druge, grješnije od sebe, podcjenjujemo. Poziv na svetost nije nikakav test za dokazivanje pred Bogom, a još manje poziv na natjecanje s drugima da bismo time zadobili bolje zasluge pred njim. Svrha pravednosti nije u tome da pred Bogom stječemo zasluge, njemu one ne trebaju, već da omogućimo Bogu da nas on uzdigne. To je nama potrebno i to je svrha molitve. Plodovi na stablu pokazuju da je stablo živo i plodno ali ga sami takvim ne čine. Tako i naša dobra djela pokazuju da u nama djeluje milost Božja, ali ne po našim zaslugama.

Jednako tako opravdavanjem carinika Isus nipošto ne želi kazati kako nije važno jesmo li grješnici ili pravednici, vršimo li Božje odredbe ili ne. Bog nije uslišao carinika zato što je carinik, što je grješnik, već zato što se u svojoj grješnosti ponizno kaje i zaziva Božje milosrđe. On sebe i svoju grješnost stavlja u Božje ruke. Bog treba našu slabost, naše otvorene ruke koje mu s povjerenjem u molitvi pružamo. On želi u njih položiti svoje smilovanje. Sve dotle dok su naše molitve u službi samohvale, dokle u njima uzdižemo svoju umišljenu veličini, mi nećemo biti sposobni primiti od Boga dar smilovanja.

Dobar primjer daje nam sv. Pavao (drugo čitanje). On pri kraju svog zemaljskog života s ponosom ističe svoju vjernost evanđelju, boj koji je bio i žrtve koje je podnio. Međutim, on svoj uspjeh ne pripisuje sebi već Gospodinu koji je stajao uza nj. Pouzdanje u Božju pravednost a ne u vlastite zasluge razlog su što se nada da mu je pripravljen vijenac pravednosti.

Moliti je potrebno, štoviše, nužno za autentičan ljudski život. Ali je sudbonosno važno imati stav iskrene poniznosti u molitvi. Ponizna molitva prije svega pred oči stavlja vlastitu grješnost i potrebu za Božjim smilovanjem. Ona molitva kojoj nedostaje poniznosti, pretvara se u prazan ritual koji naše srce ostavlja da se guši u samoljublju i oholosti.

Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, jer se na krivim temeljima uzvisuje, na svojim silama i zaslugama. Svaki koji se ponizuje, bit će uzvišen, jer prema sebi zauzima ispravan stav, stav grješnika koji treba i traži Božje milosrđe.

mons. Marinko Mlakić

Pogledajte još

Ekipa HRT-a i emisije „Biblija“ snimala na Okitu. Gostovao je župnik Vodica don Franjo Glasnović.

Ekipa HRT-a i emisije „Biblija“ koja se prikazuje svake nedjelje na nacionalnoj televiziji sa urednikom …

Slika svetog Nikole Tavelića bila je u župama Jezera i Tisno. Župljani obje župe sa vjerničkim raspoloženjem dočakali su sliku.

U svom pohodu po župama Šibenske biskupije najstariji likovni prikaz sv. Nikole Tavelića u ukrasnoj …

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 31 nedjelja kroz godinu – Spasenje u mojoj kući

Evanđelje: Lk 19, 1-10 Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Uđe Isus u …