Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Iv 1,6-8.19-28
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji:
Poravnite put Gospodnji!
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.
Pred nama je i ove nedjelje, treće došašća, lik Ivana Krstitelja, proročki lik iznimno snažne osobnosti koja adventskom vremenu daje posebnu živost. Danas čitamo kako ga u svom evanđelju predstavlja apostol i evanđelist jednakog imena Ivan. On najprije ističe Krstiteljevo ime: Ivan (hebr. Johanan) znači: Gospodin (Jahve) je milostiv. U biblijskom duhu ime upućuje na identitet osobe. Osoba je pozvana da se u svom imenu prepozna, da pronađe svoj identitet i prihvati ga kao svoj životni poziv u kojem će se ostvari. Naglašavanjem imena evanđelist Ivan hoće kazati kako je Ivan Krstitelj u potpunosti ostao vjeran svome imenu.
Tko je, prema tome, Ivan Krstitelj i koje je njegovo poslanje?
Evanđelist za nj kaže da je bio svjedok Svjetla. Sam da nije bio svjetlo.
Svjetlo se u našoj simbolici redovito povezuje sa s istinom, mudrošću, radošću, sa životom… Biti obasjan svjetlom, doživjeti da ti svjetlo osvane, to znači doživjeti izvornu ljepotu i radost života. Ta radost i ljepota života, baš kao i svjetlo, ne dolazi od nas. Mi ih sami ne posjedujemo. Izvor im je izvan nas. Mi svjetlo samo možemo prepoznati i primiti da bismo od njega mogli živjeti. Pri tome je velika opasnost da pobrkamo izvor i odsjaj svjetla.
Simbol svjetla posebno je drag četvrtom evanđelistu Ivanu. On već od početka svoga evanđelja Isusov dolazak u svijet predstavlja kao dolazak istinskog Svjetla. Isus je Svjetlo u kojem je sam izvor života. Sve je po njoj postalo i bez nje nije postalo ništa. To Svjetlo, piše Ivan, ima snagu da prosvijetli svakog čovjeka te on ne hodi u tami već da ima svjetlo života.
Prema tome, zadaća Ivana Krstitelja je probuditi u ljudima najdublju čežnju našega bića, često uspavanu, za Svjetlom u kojem ćemo pronaći puninu života, te ih uvjeriti da takvo Svjetlo postoji i da je doživjeti njegovo prosvjetljenje.
U tom smislu Ivanov poziv je vrlo aktualan i za nas, osobito zbog mnogobrojnih lažnih i zavodljivih svjetala oko nas te još lažnijih prosvjetitelja koji nas agresivno salijeću. To su svjetla i svjetlila koja lako bljesnu i zaslijepe ali, budući da ne svijetle sama od sebe, još lakše izgube svoj sjaj. A onda se pretvore u tamu i gusti dim smrti koji nas guše i oduzimaju nam životni dah. Jedino svjetlo koje nas uvodi u istinski život je Isus Krist. Njega valja prepoznati i poći mu ususret.
Ivan Krstitelj je sav svoj život podredio zadaći da ljudima posvijesti tu životnu istinu. Zato se predstavlja kako „Glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“ On odlučno odbija sve one naslove i uloge koje su mu drugi pridavali. Nikako ne želi da pažnja ljudi bude usmjerena na njega već na Onoga koji za njim dolazi i komu on, kako sam reče, nije dostojan odriješiti obuće na nogama. Tu se potpuno razlikuje od onih koji su došli iz Jeruzalema da ga ispitaju. Oni su svoju svetu zadaću da ljude poučavaju i predvode u pravoj vjeri, u čemu su s Ivanom trebali biti potpuno sukladni, podredili vlastitoj taštini i sebičnosti.
Ivan svojim životom i propovijedanjem želi pokrenuti ljudska srca da se otvore nadi u Božja obećanja. Zato ih poziva na krštenje obraćenja od grijeha. Živa želja za obraćenjem jedini je stav s kojim možemo pravo poći u susret Kristu. Ivan će kasnije svojim učenicima predstaviti Isusa kao Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta te kao onoga na kojem u punini počiva Duh Božji i koji će u potpunosti ispuniti Božja obećanja o kojima je prorokovao prorok Izaija (prvo čitanje). Zato Isusovo krštenje, za razliku od Ivanovog, neće biti samo simbolički čin pokajanja već sakrament koji u sebi nosi snagu oproštenja i novog rađanja, snagu novog stvaranja čovjeka koji se je onečovječio zbog grijeha i smrti.
Međutim, mi moramo biti svjesni da se novo rođenje za puninu života, rođenje odozgor, ne događa poput prvoga, tjelesnog. Po tijelu se rađamo bez svoje volje. Rođenje iz Duha traži naše osobno opredjeljenje. Zato nas Ivan poziva da se pripravimo, da stavom obraćenja krenemo ususret Kristu te mu tako omogućimo da nas svojim svjetlom obasja i ispuni našu glad za nebeskim životom.
Istinsku radost života, kako već spomenusmo, mi sami ne posjedujemo. Ona je bitno obilježje prisutnosti Duha Božjega u ljudskom srcu. Potrebno je, naravno, budno paziti da je ne pobrkamo s lažnom radošću koju smo kao grješnici skloni tražiti u prolaznim užicima, u pohlepnom zgrtanju zemaljskog blata, u opijanju, u razuzdanim zabavama, u grješnoj i neurednoj spolnosti… Pavao, koji nas poziva da se radujemo uvijek, poučava nas da se istinska radost pronalazi samo u zajedništvu s Bogom (drugo čitanje). Zato savjetuje: Molite bez prestanka i u svemu zahvaljujte Bogu! To je volja Božja za nas u Kristu.
Ova nedjelja u Crkvi se tradicionalno se naziva Gaudete! (Radujte se!). Prava radost je u vjeri da je Isus naš Spasitelj i da nam dolazi. Samo u njemu možemo pronaći onu radost koja će do kraja ispuniti naše srce. Zato se trebamo obratiti. Radost je u obraćenju.
