Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Sedma vazmena nedjelja – U slavi Očevoj

Kada je na Posljednjoj večeri izrekao učenicima sve što im je imao kazati, Isus se obraća Ocu nebeskom molitvom. Njegove pouke učenicima pretaču se sada u molitvu Ocu. Isus u molitvi Ocu pred učenicima potpuno razgolićuje svoje Srce. Daje nam svima vidjeti kako je njegovo Presveto Srce do kraja ispunjeno ljubavlju koja je vez savršenog jedinstva i zajedništva njega i Oca i koja se sada po njegovoj žrtvi na križu otvara svima nama da nas k sebi privuče. U riječima ove molitve otkrivamo koliko je Isus sebe unio u svoje riječi i kolika je njegova želja da ga njegovi učenici razumiju.
Podsjetimo se ukratko onoga najsržnijega što je Isus izrekao učenicima na Posljednjoj večeri. Najprije im je kako se ne trebaju bojati zbog njegova odlaska, jer ih on ne napušta nego ostaje s njima. Njegova smrt nije kraj već čas njegove proslave. On odlazi k Ocu da bi u njegovu domu svima njima pripravio mjesto a zatim će ponovno doći i uzeti ih k sebi. Njihovo zajedništvo njegovim odlaskom neće prestati nego će se nastaviti samo na novi način, drugačiji od ovoga sada. Kao najvažniju pouku, sukus svega što im je govorio, ostavlja im zapovijed ljubavi. Pozvao ih je da ljube jedni druge kao što je on njih ljubio, a za primjer takve ljubavi svima im je oprao noge. Navijestio im je zatim da će im poslati Duha Svetoga kojeg je predstavio kao Duha Branitelja i Duha Istine. On će kao njihov Branitelj biti uvijek uz njih i dozivati im u pamet sve što im je govorio, a što sada pravo ne mogu razumjeti.
U molitvi, čije su riječi neobične i pomalo zamršene, Isus najprije spominje proslavu Oca i svoju. On moli Oca da proslavi njega, svoga Sina, kako bi on zatim proslavio Oca. Biti proslavljen, doživjeti slavu, to znači ostvariti svoj život u potpunosti, ispuniti sve želje i potrebe. Slava Oca i Sina je božanska slava, punina života, blaženstvo života… Otac i Sin su u slavi prije nego je svijeta bilo. Način na koji oni posjeduju slavu jest da se međusobno proslavljaju. Otac proslavlja Sina i Sin proslavlja Oca. Otac proslavlja Sina tako što mu povjerava najsvetiju zadaću koja mu je na srcu: da objavi ljudima njegovo Ime i njegovu slavu te mu daje vlast da im dade život vječni. Sin proslavlja Oca tako što u potpunoj poslušnosti prihvaća izvršiti volju Očevu. Vrhunac poslušnosti Sina je žrtva na križu po kojoj ćemo svi mi ljudi, sinovi i kćeri Oca nebeskog, imati ponovno pristup k svome Ocu.
Slavu Božju sveti pisac Ivan spominje već na početku svoga evanđelja, kada tumači tajnu utjelovljenja. Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođeni Sin, koji je iz krila Očeva, on nam ga je objavio. On, Sin jest Riječ koja je od početka u Boga i koja je sama Bog. Po njoj je sve postalo i bez nje nije postalo ništa. Sve što je postalo u njoj ima život. Sin Božji Isus se je utjelovio, postao čovjekom, nastanio među nam i objavio nam svoju slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca pun milosti i istine, te onima koji ga prime daje moć da postanu djeca Božja.
Slava Oca i Sina je djelo božanske ljubavi koja među njima vlada. Ona se, kako je kazao sv. Pavao, po Duhu Svetom razlijeva u naša srca (Rim 5,5). Slava Božja je svrha i našega života. Naš život je djelo Božje ljubavi. Bog nas je iz ljubavi stvorio na svoju sliku. Po njegovu dahu smo postali živa duša. Taj život koji je Bog udahnuo u nas dah je njegova vječnog života. Zato je život vječni, kako kaže Isus u molitvi, u tome da upoznamo jedinoga istinitoga Boga, Boga koji je naš Otac i od čijeg daha živimo. A pravoga Boga ćemo upoznati kada upoznamo njegova Sina Isusa Krista kojeg je on poslao u svijet.
Drugim riječima za Isusa vječni život nije uopćena i nejasna misao o zagrobnom životu koji se ima dogoditi tek nakon zemaljskog života. Život vječni je stvarnost koja nam se već sada nudi da je živimo tako da upoznamo Boga po njegovom Sinu Isusu. Ovdje valja kazati da upoznati nekoga u biblijskom govoru podrazumijeva puno više od saznavanja osnovnih informacija o njemu. To znači ući s njime u najprisniji životni odnos, u odnos poznavanja, prijateljstva, povjerenja, ljubavi… Da bismo upoznali Oca trebamo upoznati Isusa koji nam ga objavljuje. On je, kako smo već kazali i kako to ispovijedamo u Vjerovanju, s iste biti s Ocem. Sve što govori i čini Isus volja je Očeva koja ima za cilj sve nas privesti božanskom zajedništvu života.
Upoznati Isusa znači dopustiti mu da u našem životu bude ono što on jest: Učitelj i Spasitelj; da bude naš Put, Istina i Život, kako je to kazao učenicima također na Posljednjoj večeri. To nadalje znači vjerovati mu i opredijeliti se za njega i njegovu poruku svim svojim bićem – svim srcem, umom, dušom i snagom. Ući u odnos s Isusom znači biti spreman promijeniti život u korijenu, promijeniti ga do te mjere da ga više uopće ne živimo po zemaljskim nagnućima već po vjeri da smo djeca Božja.
Život vječni, odnosno život u slavi Oca, Sina i Duha Svetoga u svojoj punini nastupa tek na kraju vremena. Po uskrsnuću od mrtvih. Međutim, moguće ga je upoznati i sakramentalno živjeti već sada po ulasku u zajedništvo s Isusom. U tom smislu možemo kazati: uskrsnuće je naš konačni prijelaz u novi život, ali mi već sada uskrišavamo na novi život svaki puta kada se s punim povjerenjem odlučujemo za Krista da živimo s njime i po njemu. Da bismo to doista mogli učiniti, pomaže nam Duh Sveti. On nas štiti i čuva u svakoj našoj nemoći, tješi u žalostima i nadahnjuje da upoznamo istinu spasenja koju sami nismo kadri upoznati.
Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta. Djeca smo Božja i učenici Isusovi. Bog nas je za sebe predodredio prije nego nas je stvorio. Sada tu tvarnost po vjeri živimo i snagom vjere se nadamo da ćemo je u potpunosti (do)živjeti kada ga budemo gledali licem u lice.