Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Prva korizmena nedjelja A – “Kušnje – ponude oca laži”

Evanđelje:

Mt 4 , 1-11

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« A on odgovori: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.’« Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’« Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Riječ Gospodnja.

Sv. pismo se ne bavi teoretskim tumačenjem zla, odakle je i kakvo je u sebi, već jednostavno polazi od činjenice da ono postoji. Cilj svetopisamskog govora o zlu jest da nas na nj upozori, da ukaže na njegov izvor, na podmuklu logiku zavođenja i na strahotne posljedice zla i grijeha. Sv. pismo nam zato govori o sotoni, o grješnosti svijeta te o osobnom grijehu čovjeka koji ga odvaja od Boga i njegova spasenja. U konačnici – možemo i tako kazati – zlo je besmisleno, zato što je negacija istine, odnosno smisla, zatim negacija dobrote, ljubavi i ljepote. Budući da je čovjek biće smisla i njegov razum traži istinu, on nije u stanju zlo razumjeti. Osim toga, mi ljudi trebamo prihvatiti da nismo sposobni sve razumjeti, barem ne ovdje na zemlji. Postoji toliko nepoznanica o životu, o svemiru, o mikrokozmosu, o čovjekovoj psihi, o genetici, o smrti… Sa svim tim tajnama živimo i, bez obzira što ih ne razumijemo, prihvaćamo ih kao sastavnice vlastitog svijeta bez puno opiranja. Ne pada nam na pamet kazati da su sve one pojave u prirodi, u svemiru, u samom ljudskom biću, koje još ne razumijemo, besmislene samo zato jer ih mi ne razumijemo. Jednako je i s najtemeljnijim pitanjima vjere. Vjera po svojoj biti zahtjeva povjerenje, osobito kada nam nisu poznati svi odgovori. Mudrost vjere je upravo u tome da naučimo živjeti s misterijima i s paradoksima života, ali ne kao osuđenici nego s pouzdanjem da sve to u Božjim očima ima smisla, a mi ćemo to otkriti na kraju svoga zemaljskog puta. Zato u duhu vjere možemo kazati kako Bog računa na zlo te ga u svom božanskom promislu, nama neshvatljivom, ugrađuje u otkupljenje čovjeka.
Postojanje zla svi doživljavamo u svom životu. Doživljavamo ga unutar vlastitog bića u savjesti, u tjelesnoj i duhovnoj slabosti vlastitog bića. Vidimo ga izvan sebe u postupcima ljudi, u prirodi, u ljudskoj povijesti… Mudrost vjere sastoji se upravo u tome da zlo prepoznamo i da ga odbacimo. Tu se lomi naš život. Tu se opredjeljujemo za život ili za smrt, za blagoslov ili za prokletstvo (v. Pnz 30,19).
Začetnik zla i grijeha je sotona. Sveto pismo ga naziva neprijateljem, čovjekoubojicom od početka, ocem laži… Njegova ponuda je laž, a u konačnici smrt. Ali i napast! Jer sotona je lukav. On laž zna vrlo lukavo prikazati kao nešto jako dobro, „dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno“ (prvo čitanje). Ako mu čovjek popusti, posljedice su zbilja tragične. Zapravo smrtonosne. Najtragičnije u svemu je to da zmija kao podmuklu laž nudi ono što čovjek od Boga već ima, samo to zaboravlja. Njemu, koji je stvoren kao slika Božja, zmija nudi ”drugi put” da postane ”kao bogovi”. Neznanje o tome što smo i zašto nas je Bog stvorio otvara prostor zmiji i grijehu.
Posljedica grijeha je strašna. Zlo grijeha ulazi u sve čovjekove odnose i razara ih. Radi grijeha on se počinje stidjeti sebe i svoje golotinje pred sobom i pred drugima. (Prvo čitanje ovdje završava, jer se usredotočuje na kušnju. Mi iz daljnjega teksta otkrivamo sve posljedice grijeha. Nakon grijeha Adam i Eva se od Boga skrivaju!? Ne podnose njegovu blizinu, baš kao što dijete bježi od oca kada ga iznevjeri. Nered nastaje i u odnosu prema bližnjemu, kojeg optužuje za vlastiti grijeh: Adam Evu, Eva zmiju… Iz Adamova ”opravdanja” Bogu da ga je zavela ”žena, koju si stavio uza me”, zaključujemo da on u konačnici samoga Boga za optužuje za svoju nesreću!?)
Sotoni se nije lako oduprijeti. Adam i Eva su slika svakoga od nas. Mi smo opterećeni grješnošću i treba nam pomoć da ponovno otkrijemo istinski život koji je u Bogu. Isus Krist je novi Adam (drugo čitanje). On je stavljen na kušnju jednaku onoj Adama i Eve. Da bi bio sposoban odbaciti napasti sotone, odlazi u pustinju te četrdeset dana posti i moli. Time i nama pokazuje kako se boriti protiv napasti zla u svom životu. Kasnije je u jednoj zgodi, kada je ozdravio dječaka iz kojeg apostoli nisu mogli izagnati zloduha, kazao da se ”ovaj rod” – misleći na sotonu koji opsjeda ljude – izgoni samo molitvom i postom (v. Mk 9,29). Post i molitva su sredstva kojim vjernik otvara svoje srce Bogu i stječe zaštitu od zla. Pustinja je takvo mjesto u kojem se nužno susrećemo sa svojom krhkošću, ogoljenošću, ali i s potrebom da tražimo oslonac u Bogu. Dobro je doživjeti iskustvo pustinje.
Sotona Isusa hoće odvratiti od spasenja ljudi, na koje ga Otac šalje. Tri Isusove kušnje u pustinji, jednake onima koje su slomile Adama i Evu, tri su kušnje kojima se sotona koristi da svakoga od nas zavede i da nas na kraju unesreći. Apostol Ivan ih je u svojoj poslanici definirao kao požuda tijela, požuda očiju i oholost života (v. 1 Iv 2,16).
Prva je požuda tijela: „Reci da ovo kamenje postane kruhom.“ Narod bi rekao htjeti kruha bez motike. Zmija je Evi plod stabla predstavila kao „dobro za jelo“. Napast je vjerovati da se blaženstvo života sastoji u zemaljskim dobrima (materijalno bogatstvo, luksuz, užitak, lagodan život, izobilje…). Napast je da život previše gledamo u okvirima ovozemaljskog te da i Boga i vjeru podredimo tomu. Tad bogatstvo postaje samo sebi svrha. Ova napast nosi u sebi opasnost od lijenosti. Važno je doći do bogatstva, nije važno kako, prijevarom, krađom, nasiljem… Kada čovjek popusti ovoj napasti, redovito postaje rob bogatstva.
Druga kušnja (kod Mateja treća) je požuda očiju. Evi je stablo bilo „za oči zamamljivo“. Đavao Isusa vodi na goru vrlo visoku i pokazuje mu sva kraljevstva svijeta i slavu te mu ih nudi. „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.“ Čovjek ima napast da vlada, da sve bude po njegovom. Narodski rečeno spreman je za to i svoju dušu vragu prodati. Vjerojatno nikad tako beskrupulozno čovjek ne gazi vlastitu savjest kao kad se hoće dočepati vlasti. Jednostavno postane nečovjek. Daj čovjeku vlast u ruke i znat ćeš kakav je, kaže također narod. Čovjek lako pomisli da više vrijedi od drugih, napose ako mu se u životu posreći da je bogatiji, moćniji, uspješniji i popularniji od drugih. Čovjekovo dostojanstvo nije u tome koliko je on moćniji od drugih, nego u tome da ga Bog neizmjerno voli bez obzira koliko neznatan bio.
Treća kušnja je oholost života. Baci se s Hrama! – savjetuje sotona Isusa. Neka te anđeli uhvate da ne padneš. U Evinom slučaju je stabla bilo „za mudrost poželjno“. Sotona čovjeku podvaljuje ropstvo kao slobodu bez ikakvih pravila i ograda. Napast je da čovjek sebi ne stavlja nikakve granice, da mu je sve dopušteno, da je on sam mjera slobode. Mi hoćemo misliti svojom glavom, biti slobodni… Lako pomislimo da sami nabolje znamo što je dobro a što zlo. To je oholost: nikoga ne slušati. U konačnici i samoga Boga se želi podrediti sebi, prisilit ga da mi služi. Ovdje se krije opasnost magije, koja hoće ovladati Bogom i božanskim moćima. Opasnost je da nam vjera postane tek nekakvo pomoćno sredstvo kojim ja vladam drugima, pa i samim Bogom. Danas će mnogi vjeru gledati poput kakve terapije koja iscjeljuje, olakšava život, ili zapravo nudi bijeg od života!? Vjera se pretvara se u dobar osjećaj, folklor koji uljepšava blagdane, tradiciju, običaj…, Postaje podložna ljudskoj hirovitosti.
Isus je sve ove kušnje doživio u pustinji. Međutim, doživljavao ih je jednako kroz cijeli svoj život. Tražili su od njega čudesa; tražili su da odustane od muke, da siđe s križa… Ali on čini potpuno obrnuto: zove na služenje, na biranje zadnjih mjesta, na poniznost, na nošenje križa, na ispravno slušanje i vršenje Očeve volje, pere učenicima noge, umire na križu… Paradoks života je upravo u tome: istinski možemo zadobiti život samo onda kada ga se odreknemo, kad smo ga spremni žrtvovati. Zrno koje ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; ako umre, donosi rod. Nasljedovati Isusa u molitvi i pokori, to je način kako se oduprijeti napastima sotone koji i nas salijeće istim ovim zavođenjima kojima je zaveo Adama i Evu, a pokušao i Isusa.

Pogledajte još

VIDEO: Papa: “I u tišini naših gradova odjeknut će Evanđelje Uskrsa”

Papa Franjo u petak 3. travnja objavio je videoporuku za Veliki tjedan u kojoj je …

Upute za slavlja u okolnostima epidemije koronavirusom u Velikom tjednu

Šibenski biskup Tomislav Rogić svim svećenicima, redovnicama i redovnicima dao je upute za slavlja u …

FOTO: Četrdeset satno klanjanje u katedrali svetog Jakova.

Kvaranta ore ili Četrdeset satno klanjanje koje se u katedrali svetog Jakova u Šibeniku tradicionalno …