Evanđelje:
Lk 2, 22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Ove nedjelje slavimo blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, odnosno Svijećnicu. Naziv Sviječnica blagdan je dobio po tradicionalnoj procesiji sa svijećama čime su kršćani izražavali vjeru da je Isus Krist svjetlost na prosvjetljenje naroda, kako ga u evanđelju naziva starac Šimun.
Biblijski sadržaj današnjeg blagdana zaista je lijep i bogat. Pun života. Cijeli prizor odiše iskrenom vjerom, zahvalnošću i nadom. Svi sudionici događaja – Marija i Josip te starci Šimun i Ana – zrače oko sebe vjerničku jednostavnost i vjerodostojnost.
Josip i Marija, kada se za to ispunilo vrijeme, odlaze u Jeruzalem da svoga sina Isusa u Hramu prikažu Gospodinu. Sveti pisac tri puta napominje kako to čine jer tako piše u Zakonu Gospodnjem. Zakon Gospodnji je Božja riječ. U njemu je Bog izrekao svoju volju za čovjeka. Ali ne zato da bi ga sebi podložio već zato da bi mu pomogao da živi po istini tajnu života. Sveta Obitelj je sasvim poslušna Božjoj riječi. Njihov čin nije samo formalno ispunjavanje Zakona već izraz duboke vjere. Kao roditelji Josip i Marija ispovijedaju da njihov Sin nije njihov već Božji i da ga ne mogu zadržati za sebe već njemu prikazati. Djeca su uvijek Božja a Bog ih roditeljima povjerava da ih podižu u skladu s njegovom voljom. Roditeljstvo je Božji poziv na službu životu.
Život je dar od Boga, a time i najveći znak njegove ljubavi prema nama. Bog nas slobodno i iz ljubavi stvara da nas učini dionicima svoga božanskog života. To je temeljna odrednica naših života. Zato nema prikladnijeg stava pred tajnom života od stava zahvalnosti Bogu. Jednako prema svom životu kao i prema životima svih koji su nam na bilo koji način povjereni. Biti zahvalan na daru života znači isti primiti i živjeti po zamisli darovatelja, u ovom slučaju Boga Životvorca. Jedino tako možemo sebe i svoj život ispravno razumjeti. Jedino u stavu zahvalnosti i vjernosti Bogu možemo otkriti sve bogatstvo, snagu i ljepotu svoga života. Pa i onda kada Božja riječ pred nas stavlja vrlo zahtjevne pozive i zapovijedi, kada nam postavlja granice u življenju života koje sami ne razumijemo, i tada nas Bog poziva na život. I tada mu trebamo biti zahvalni i vjerni. Samo zahvalnost i vjernost Bogu pomažu nam uvijek ostati u ispravnom odnosu prema životu.
Sasvim je očito kako se u današnjem svijetu na život ne gleda kao na dar Božji koji se živi u obzoru vječnosti, već kao na vlasništvo čija se vrijednost mjeri uskim mjerilima vremenitosti. Ljudi se ponašaju kao isključivi vlasnici života, a ne kao zahvalni primatelji dara života. Čovjek ne želi ispunjavati Božji zakon. On hoće gospodariti svojim životom. I pokazuje se kao očajno loš gospodar. Stvorio je kulturu smrti. Kultura smrti, govorio je sv. papa Ivan Pavao II., nastaje onda kada se životne poteškoće rješavaju ubijanjem: abortusom, eutanazijom ili bilo kojom drugom manipulacijom životom. Put povratka kulturi života vodi kroz prihvaćanje života u zahvalnosti i vjernosti Božjim životnim zakonima.
Posebnu draž današnjem blagdanu daju starci Šimun i Ana. Oni susreću Svetu Obitelj u Hramu. Njih dvoje su živjeli pobožnim životom. Molili su, postili, vjerovali Svetim Pismima i nadali se da će Bog ispuniti svoja obećanja. Duh Sveti im je otvorio oči vjere da vide ono što je iza vidljivog. On im daje da u djetetu Isusu prepoznaju Utjehu Izraelovu, Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda…
Starci Šimun i Ana divan su primjer kako Bog nagrađuje svoje vjerne. Šimun kliče da može u miru poći s ovog svijeta, jer je vidio ono što je u njegovim očima najveće: spasenje Božje. Doživio je vrhunac koji se u zemaljskom životu može doživjeti. Kad čovjek po vjeri doživi Božje spasenje, onda mu više ništa u ovom životu nije potrebno.
Ovo dvoje staraca lijep su poticaj današnjim starim osobama da znaju pravo sagledavati svoj život i mudro zaključiti što je u njemu najvažnije. A onda tome poučavati mlađe. A svima nama da se odupiremo bahatom mentalitetu današnjeg svijeta koji idolatrizira mladost, tjelesnu ljepotu, zdravlje i snagu, dok mudrost i pobožnost staraca obezvrjeđuje i izvrgava poruzi.
Šimun Mariji naviješta da će joj mač boli probosti srce, jer je Isus postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. Mudri starac zna dobro kakvi su ljudi. Mariju priprema na muke i boli koji nju i Isusa očekuju. Zlo svijeta se opire Božjem djelu. Ali Bog po Isusu Kristu patnju i smrt ugrađuje u pobjedu života.
Da bismo doživjeli Božje prosvjetljenje i vidjeli njegovo spasenje, valja nam se prikazati Bogu. Trebamo mu velikodušno prikazati upravo ono najvrijednije što čovjek može zvati svojim, kao što je vlastito dijete, odnosno vlastiti život.