Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Iv 11 , 1-45
Ja sam uskrsnuće i život.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Riječ Gospodnja.
Ove nedjelje u svetim misama čitamo tekst iz Ivanova evanđelja o uskrišenju Lazara. Lazar i njegove sestre Marta i Marija bili su vrlo bliski Isusu i njegovim učenicima. Više puta se spominju u evanđeljima. Živjeli su u Betaniji, u blizini Jeruzalema, sami bez roditelja. Lazar je, čini se, bio najmlađi. U prijateljskom odnosu Isusa prema Lazaru i njegovim sestrama prepoznajemo toplu i beskrajnu ljubav koju Bog ima prema svakome od nas. I to je stvaralačka ljubav, ona koja ima snagu osloboditi nas svih spona tuge i smrti.
Kad Isus dolazi u Betaniju, Lazar je već četiri dana u grobu. Njegove sestre, rođaci, susjedi i znanci tuguju i plaču. To je naše stanje. Lazar predstavlja svakog od nas, cijeli ljudski rod. Naš zemaljski život nalikuje boravku u tami groba. Dah truleži, iskustvo umiranja i propadanja prati nas na svakom životnom koraku.
Smrt je jača od nas. Mi živimo u sjeni smrti. Ona nas sapinje i ne da da živimo. Ne da nam da gledamo Božju budućnost. Baca nas neprestano iz sadašnjosti u prošlost i iz prošlosti u sadašnjost. Vrti nas u vrtlogu ispunjenom našim grijesima, krivim odlukama, tuđim nepravdama, nesrećama, neispunjenim željama i strahovima… Sve nas to satire. Ne vidimo izlaza. Zato poput Marte i Marije kukamo: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Da se nije dogodilo ovo ili ono, da nisam učinio to i to, da mi drugi nisu učinili što su učinili ili da su učinili ono što nisu učinili, sve bi bilo drugačije… Bilo bi mi lakše, bolje i ljepše. Gdje je Bog, pitamo se, kada nam netko drag umire, kada gubimo, kada se događa zlo pred kojim smo nemoćni? Kako povezati Božju svemogućnost i ljubav sa smrću? To su naše misli i naše jadikovke. One nas vežu i sputavaju baš kao što je mrtav Lazar bio omotan povojima po rukama, nogama i licu.
Sveto Pismo nas uči da je smrt posljedica zla i grijeha. Plaća je grijeha smrt, kaže sv. Pavao. Đavlovom je zavišću smrt ušla u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju, piše u Knjizi Mudrosti.
Smrt je jača od nas, ali izlaz postoji. Snaga koja razbija kameni pokrov groba postoji. Nije u našim rukama, ali je vjerom možemo dohvatiti. „Budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju“, uvjerava Isus Mariju. To je srž vjere u Isusa Krista. On je radi toga i došao među nas: da upoznamo slavu Božju. On nas uvjerava: Lazar nije umro, nego samo spava. Našim malovjernim očima čini se sve to kao nesreća. Otvorite oči vjere i vidjet ćete drugačije, uvjerava Isus. U smrti i u svemu što u sebi ima njezin zadah – zaraza, potres, bolest, nemoć – u svemu tome treba gledati Božju slavu. Zapravo, baš tu je najsnažnije možemo doživjeti. Doživjet ćemo kako Bog po Isusu Kristu driješi spone grijeha i kida okove smrti. Kako razgoni tamu zla i čini da život zasja u punini.
Zato je bitan njegov poziv: „Lazare, izađi!“ On ga upućuje i nama. Poziva nas, kada se nađemo u smrtnom događaju, da se ne predajemo olako jadikovanju, plaču i raspadanju, nego da vjerom ustanemo. To je poruka svima nama. To je uskrsna poruka. Isusova riječ i prijateljstvo ponajprije su usmjerene ljudima u najtežim životnim stanjima, svima koji su na bilo koji način gube i umiru. To je također poziv svim nama da nikoga i nikad ne otpisujemo, da se ne udaljavamo od osoba koje su zalutale u sjenu smrti. Bog čovjeka nikad ne napušta. Kada se živog ugasi radi grijeha, radi ljudske nemoći i smrti, on se može obnoviti po vjeri u Isusa Krista. I samo po njoj.
Sveto Pismo istinski život vezuje uz zajedništvo s Bogom, za ljubav i prijateljstvo s njim. Bez Boga nema života. Naš život izvire iz tog zajedništva Ljubavi, iz Presvetog Trojstva. To je Božja slava, slava Oca i Sina i Duha Svetoga. Prijateljstvo Isusa s Lazarom i njegovim sestrama je slika božanskog zajedništva ljubavi za koje je Bog čovjeka stvorio. U tome je život vječni. Isusov prijatelj ako i umre, živjet će, uči nas današnje evanđelje. „Ja sam uskrsnuće i život. Tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“, kaže nam Isus.
Čovjek ne mora biti zarobljen u sjenu smrti. Ne mora očajavati kad umire on ili netko njegov. S vjerom u Krista mi ne možemo umrijeti.
