Evanđelje:
Mt 2,13-15.19-23
Čitanje svetoga evanđelja po Mateju
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.
Blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa prilika je da u ozračju Božićnog otajstva promišljamo o svetosti obitelji. Bog je, kako kaže prva istina naše vjere, u vezu savršene ljubavi Jedan u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu. Tako je od samoga početka, kada je čovjeka na svoju sliku stvorio kao muško i žensko, htio da njihovo zajedništvo bude slika njega samoga, odraz zajedništva njegove božanske ljubavi. U svom dubokom promislu Bog je zamislio da upravo obitelj bude ozračje neba na zemlji. Da bude sveti prostor ljubavi gdje se začima, rađa, raste i oblikuje svaki čovjek, i gdje na koncu s ovoga svijeta odlazi da se vrati u nebesko zajedništvo svetih.
Prema tome, obitelj u svojoj biti uvijek posjeduje dimenziju nadnaravnog, božanskog, nama do kraja neshvatljivog… Svaka obitelj je sveta, bez obzira što u sebi nosi tragove ljudskog grijeha i slabosti, jer je najjasniji odraz Božje stvaralačke ljubavi i svetosti svakog života. Zato obitelj nikada nije svediva na nešto ljudsko, prolazno… I nikada ne bi smjela biti podređena grješnoj ljudskoj nestalnosti. Naprotiv, njezini članovi, osobito muž i žena, trebali bi sebe mijenjati po mjeri ljubavi na koju su pozvani a koja traži od njih žrtvu vlastitog života.
Da bi nas u tu uzvišenu tajnu ljubavi uvjerio, Bog je sam sebe odlučio učiniti čovjekom i doći k nama upravo kroz obitelj. Rođenjem od žene, on je posvetio obitelj i poučava nas da su ljubav i žrtva, koje se u obitelji tako životvorno prožimaju, temelj novog života i svakog drugog zajedništva među ljudima. Ljubav i žrtva su nerazdvojive, uvijek se uzajamno prožimaju i čine stvaralačku snagu obitelji koja rađa novim životom. Nema istinske ljubavi bez žrtve niti što drugo može opravdati žrtvu osim ljubavi.
Blagdanom Svete Obitelji Crkva želi svakoj ljudskoj obitelji pružiti živi uzor kako i s kojim ciljem živjeti obiteljsko zajedništvo na zemlji. Ovdje nam se zacijelo nameće pitanje je li to realno. Mogu li Josip i Marija, odnosno Sveta Obitelj, biti uzor života današnjim supružnicima i obiteljima? Mnogi će bez premišljanja kazati da ne mogu. Društvo se mijenja. Znanstveno-tehnički razvoj radikalno je izmijenio način čovjekova života. Sve te promjene odražavaju se na život u obitelji. Vanjski izgled jedne današnje obitelji sasvim je drugačiji od nekadašnje. Danas se obitelji, barem u našoj kulturi, najčešće neće susretati s nevoljama poput onih s kojima se Sveta Obitelj suočavala. Bog je Mariji i Josipu govorio na takav način na koji će rijetko kojem mužu ili ženi danas progovarati. Na njihovom djetetu posebno je počivao Duh Sveti. Bilo ga je, čini nam se, puno lakše odgajati nego jedno obično dijete.
Uza sve to, ili zbog svega toga, danas se sam pojam obitelj radikalno propituje. Obiteljsko zajedništvo koje počiva na bračnom savezu muža i žene proglašava se zastarjelim i preusko definiranim oblikom. Znanstveno-tehnički napredak nudi alternativu prirodnom načinu začeća, trudnoće i rađanja djeteta. One koji zajedno s Crkvom ustrajavaju na tradicionalnom poimanju obitelji oni koji je hoće redefinirati etiketiraju kao zaostale, netolerantne, homofobne… Sve u svemu, izazovi pred kojima se jedna današnja obitelj nalazi kudikamo su drugačiji od onih s kojima se susretala Sveta Obitelj.
Ipak, bez obzira na sve te promjene i sve nove izazove, srž obitelji u svim životnim okolnostima ostaje ista. Ona je zajedništvo života i ljubavi roditelja, muža i žene, i djece. U tom smislu je uvijek jednako teško i izazovno živjeti bračno i obiteljsko zajedništvo, ali i jednako životvorno. Zato u Josipu i Mariji svaki muž i žena mogu vidjeti uzore vjere i ljubavi na kojima počiva bračni i obiteljski život.
U misnom evanđelju ove godine u središtu je sveti Josip. Njega Bog, govoreći mu u snu po svom anđelu, upućuje što treba činiti kako bi zaštitio Mariju i Isusa od silnika Heroda. San je stanje u kojem naše misli i snage miruju. Tada u nama nema nikakvog obrambenog mehanizma pa smo sasvim otvoreni za govor iz neke druge, nama nepoznate stvarnosti. U Svetom Pismu san ima simboličko značenje. Bog ga često koristi kako bi progovorio onima koji traže njegovo svjetlo. Drugim riječima, biblijski san označava stanje žarke molitve, trenutke u kojima vjernik svim svojim bićem ponire u Božju prisutnost sa željom da čuje što je volja Božja koju treba činiti.
S obzirom da evanđelist Matej Božji govor u snu više puta povezuje sa sv. Josipom te za nj kaže da je bio pravedan, možemo s pravom zaključiti kako je Josip bio osoba duboke vjere, iskrene pobožnosti, vjernik u trajnom jedinstvu s Bogom. Kao takav trudio se živjeti prema volji Božjoj. Nju je tražio u molitvi i razmišljanju, a izvršavao pouzdajući se u njegovu milosnu providnost. Bog je govorio Josipu što da čini a Josip je činio kako mu je Bog govorio. A Bog je uvijek od njega tražio da se pobrine za druge, za Mariju i Isusa.
Josip nam se tako pokazuje kao pravi muž i otac koji se cijelim svojim bićem daje za svoju obitelj. On, jednako kao i Marija, savršeno ostvaruje onaj ideal na koji je kasnije Isus sve pozvao: odreći se samoga sebe i dati svoj život za druge u onom zvanju u koje me Bog poziva. U tome je nadvremenska poruka koju svim roditeljima svih vremena i kultura šalju sveti bračni par Josip i Marija. Puno se toga mijenja u svijetu i načinu života, ali obitelj kao zajedništvo života i ljubavi muža, žene i njihove djece ostaje.
Jednako je s odgojem. Bez obzira na vrijeme i okolnosti odgoj uvijek treba biti za vrijednosti. Da bi roditelji prenijeli vrijednosti na svoju djecu trebaju ih sami živjeti. Najvažnija vrijednost koju starozavjetni mudrac Sirah preporuča djeci jest poštovanje prema svojim roditeljima, osobito u vrijeme njihove starosti i nemoći (prvo čitanje). Dosljedno tomu roditelji su prvi koji svoju djecu trebaju učiti poštovanju. Poštovanje je temeljno obilježje ljubavi koju zaručnici u ženidbenoj privoli zavjetuju jedno drugome. Ono jamči njihovom braku i obitelji slogu i postojanost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.
Vrlo su korisni i savjeti sv. Pavla (drugo čitanje). On poziva da se zaodjenemo u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, spremnost opraštati… A povrh svega je ljubav, veza savršenstva. Da bismo sve to postigli, Riječ Kristova nam treba biti izvor mudrosti i nadahnuća te u svemu trebamo biti zahvalni Bogu Ocu po njemu. Zatim Pavao poziva žene da se pokoravaju muževima, muževe da ljube svoje žene a djecu da slušaju roditelje. Kolikogod nam se ovi savjeti činili kruti i odbojni, po nekima ponižavajući za žene, oni su u duhu Kristova poziva na ljubav. I tako ih trebamo razumijevati. Krist Isus vrhunac svake ljubavi vidi u služenju. Tko hoće biti prvi neka svima bude poslužitelj, govorio je i to svojim primjerom pokazivao. Najdojmljivije je to učinio kada je na Posljednjoj večeri oprao noge svojim učenicima te ih pozvao da i oni tako čine jedni drugima. Prema tome su u obitelji svi – muževi, žene i djeca – jednako pozvani na ljubav koju trebaju pretvoriti u služenje svojim najbližima na onaj način koji je primjeren ulozi koju u obitelji imaju.