Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Druga vazmena nedjelja – Kako bez euharistije živjeti euharistijski?

Evanđelje:

Iv 20, 19-31

Nakon osam dana dođe Isus.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

Isusovo uskrsnuće je u središtu naše vjere. Po njemu nas je Bog, naš nebeski Otac, kako piše apostol Petar (drugo čitanje), u svom velikom milosrđu nanovo rodio za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu u nebesima.

Evanđeoski tekstovi, koji opisuju ukazanja Uskrslog ženama i učenicima, imaju za cilj ne samo da nas upoznaju s događajem uskrsnuća već također da nam pokažu na koji način i mi možemo doživjeti susret s njim. U većini od njih sadržana je snažna aluzija na euharistiju. Isus dolazi k učenicima dok su bili za stolom, po svoj prilici u dvorani posljednje večere (Mk 16,14). Traži od njih da mu daju jesti (Lk 24,41). Dvojica u Emausu ga prepoznaju u lomljenju kruha (Lk 24,30-31.35). Prilikom ukazanja na Genezaretskom jezeru, kada se ponovio čudesni ribolov, Uskrsli učenike dočekuje s pripravljenom hranom (Iv 21,9). Uz to Djela apostolska pišu kako je zajedničko lomljenje kruha bilo u središtu života prve Crkve (prvo čitanje). Euharistija je bila čin kojim su u radosti slavili Boga, zahvaljivali mu i gradili svoje zajedništvo.

Tako i u današnjem evanđelju Ivan donosi dva susreta Uskrslog i učenika. Isus dolazi k učenicima, koji su u strahu od Židova bili zatvorili vrata, prvi puta prvoga dana u tjednu i ponovno na istome mjestu nakon osam dana. Prvi dan u tjednu bio je dan nakon subote. To će biti naša nedjelja, dan uskrsnuća. Isusova zajednica toga dana je na okupu. U njoj prepoznajemo Crkvu, novi Božji narod, koji se na dan Isusova uskrsa, novi Dan Gospodnji, okuplja da izvrši spomen-čin njegove muke, smrti i uskrsnuća. Toma, koji prvi puta nije bio u zajednici s drugim učenicima, nije susreo Uskrslog. Susreće ga kada pristaje nakon osam dana biti s njima.

U svemu ovome vidimo snažnu poruku kako se autentičan susret nas vjernika s uskrslim Isusom događa u otajstvu euharistije. U njoj je uskrsli Isus živo prisutan i nama otvoren za susret. Po euharistiji mi već sada otajstveno postajemo baštinici njegove pobjede nad smrću i slave uskrsnuća. Euharistija je zato vrhunac našega života. Ona je milost od koje živimo i uzor po kojem smo pozvani živjeti. Naš vjernički život onoliko će biti autentičan koliko ga živimo euharistijski.

Kako, međutim, govoriti o prevažnoj ulozi euharistije za naš vjernički život sada, ovih dana, kada je ona (vama) vjernicima potpuno uskraćena? A uskraćena je zbog mjera koje su naši biskupi donijeli s ciljem sprječavanja širenja zaraze koronavirusom. Stanje koje nam izgleda proturječno. Oni koji bi nam trebali omogućavati euharistiju sada nam je uskraćuju. Pitamo se zašto. U nama se spontano nešto buni. Mnogi propituju same mjere, jesu li prestroge, jesu li mogle biti drugačije. I to je sasvim razumljivo. Propitivanje je nešto duboko ljudsko. Međutim, bez obzira do kakvih zaključaka došli, kao vjernici smo dužni poštovati donesene mjere. Mi svećenici tim više jer smo u činu ređenja obećali poslušnost svojim poglavarima. U tom smislu one trenutno čine okvir unutar koje smo danas pozvani živjeti svoju vjeru. A ona, naša vjera, ni u ovim okolnostima ne bi trebala i ne bi smjela biti ništa manje euharistijska. Kako? Kako živjeti euharistijski bez euharistije? Odgovor trebamo tražiti u dubokoj naravi same euharistije.

Euharistija je uzvišeni spomen-čin Isusove žrtve ljubavi u kojoj se on do smrti na križu predao za naše spasenje. Ona je, dakle, čin ljubavi. Po euharistiji ljubav od Boga primamo da bismo od nje i po njoj živjeli. Dobro nam je poznato da Ivan u svom evanđelju euharistiju na posljednjoj večeri ne predstavlja kroz čin ustanove, kako to čine ostali evanđelisti, već kroz čin pranja nogu (Iv 13,1-17). Tumačeći svoj postupak Isus je učenicima kazao da tako i oni trebaju činiti jedni drugima. Čin pranja nogu, koji je u središtu obreda Velikog četvrtka, poučava nas da euharistiju ne možemo promatrati isključivo kroz čin obrednog blagovanja već jednako tako i kroz čin služenja u ljubavi. Pranje nogu je euharistijski čin, spomen-čin ljubavi, sasvim jednak sakramentalnom blagovanju njegova Tijela i Krvi.

Za Isusa je ljubav – ljubav prema Bogu i bližnjemu – zapovijed i to najveća od svih. O tim dvjema zapovijedima, kaže on, visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,36-40). A kada je obrazlagao odnos ovih dviju zapovijedi nije dopuštao da ih se razdvaja i suprotstavlja jednu drugoj nego je ljubav prema Bogu potpuno poistovjetio s ljubavlju prema bližnjemu. To je pokazao prije svega spomenutim činom pranja nogu. Osim toga u prispodobi o Posljednjem sudu (Mt 25,31-46) uči da je svaki čin dobrote koji smo učinili ili propustili učiniti prema svojem bližnjemu (gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, stranca primiti, gola zaogrnuti, bolesnoga ili utamničenoga pohoditi) doslovno čin koji smo učinili njemu samome. Što god učinite ili ne učinite jednomu od moje najmanje braće, to ste meni učinili ili niste učinili. Naš Bog se do te mjere poistovjećuje sa svakim u potrebi da svaki naš čin prema takvome najdoslovnije shvaća kao čin koji smo prema njemu izvršili. Isto je vrlo jasno kazao apostol Ivan u svojoj poslanici: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ Ljubav, koja je u naravi euharistije, nikada ne može biti suprotstavljena samoj sebi (1Iv 4,20-21).

Naši biskupi su svoje odluke obrazložili nužnošću da zaštitimo jedni druge od zaraze koronavirusom. U tom smislu pozvani smo ih razumjeti na način ne da se mi odričemo sudjelovanja u svetim misama zato što bi to bilo manje vrijedno od bilo čega drugog već zato što nas ljubav prema bližnjima na to obvezuje. Odričemo se euharistijskog blagovanja, koje je za nas prevažno, kako bismo izvršili onaj drugi jednako važan euharistijski čin ljubavi prema bližnjima. U ovom, dakle, vremenu u kojem smo spriječeni blagovati Tijelo Kristovo euharistija nam je dostupna kao mogućnost služenja u ljubavi. I to nije ništa manje vrijedno, ništa manje potrebno i korisno za našu dušu od samog sakramentalnog blagovanja. Prema tome možemo kazati, iako nam je uskraćeno primanje Tijela Kristova pod prilikama kruha, euharistija nam nije sasvim uskraćena.

Na koncu, ovo iskustvo može nam biti poticaj da promislimo na sve one vjernike kojima su zbog različitih drugih razloga povremeno ili trajno uskraćeni sveti sakramenti. To su bolesni, progonjeni, utamničeni, ratom pogođeni, oni koji u svojim sredinama nemaju svećenike i svi drugi koji su u takvim prilikama zbog bilo kakvih opravdanih razloga… Povijest Crkve nas uči kako su mnogi vjernici, iako godinama uskraćeni za svetu ispovijed i pričest, ne samo ostali vjerni Bogu već su ih teške prilike još više približile k njemu. Tako su nam ostavili uzorno svjedočanstvo svetačkog života.

Bog nikada ne ostavlja svoje vjerne koji ga iskreno i zaufano traže. Uskrsli Isus dolazi učenicima kroz zatvorena vrata. Ovih dana mnoga su nam vrata zatvorena. Ipak njemu nikakve izvanjske barijere nisu zapreka da nam dođe i podari svoju milost, osim našega srca kada je okovano nevjerom.

Pogledajte još

Na Meterizama je započela trodnevnica zaštiniku župe svetom Jeronimu. Predvodi je salezijanac don Mihovil Kurkut.

Trodnevna  priprava za blagdan sv. Jeronima započela je u nedjelju 27. rujna u župi svetog …

Sestre Milosrdnice proslavile su svetog Vinka Paulskog.

Sestre Milosrdnice svog nebeskog zaštitnika svetog Vinka Paulskog proslavile su u nedjelju 27. rujna misnim …

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 26. nedjelja kroz godinu A –Svima nam je potrebno obraćenje

Evanđelje: Mt 21, 28-32 Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo …