Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje:
Mt 5, 38-48
Ljubite neprijatelje!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš. Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?
Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Riječ Gospodnja.
Isusov govor o ljubavi prema neprijateljima i molitvi za progonitelje zacijelo je jedan od najoporijih koje je izrekao. A izrekao ga je u sklopu Govora na gori. Srž toga govora je naviještaj kraljevstva Božjeg. Prema tome, cijeli taj govor, svaku njegovu pouku treba tako i shvaćati: u ozračju dolaska kraljevstva Božjeg. Bez toga one gube svoj krajnji cilj i opravdanje.
Božanski nauk, kojeg nam Isus naviješta, silno je zahtjevan. Traži jako puno od nas. Čini nam se, preko mjere mogućeg. Isus nam doslovno samog sebe stavlja za uzor. „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“ kazao je Bog Mojsiju. Isto ističe Isus: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ U odnosu prema Bogu tako smo stalno suočeni s tom silnom zahtjevnošću s jedne strane te sa svojim slabostima i ograničenjima s druge. Pred takvim izazovima čovjek lako padne u malodušje ili bježi u popustljivost i kompromis. Na kraju i ukoliko izgubi iz vida konačnu svrhu obraćenja, baštiniti život vječni, lako završi u nevjeri. Bog, naime, traži stalnu usredotočenost i rad na samome sebi. Promijeniti i mijenjati sebe po mjeri Božjeg poziva, to je trajni zadatak za koji uvijek valja biti spreman. Ukoliko se tako ne postavim, ukoliko izbjegavam trajno obraćanje, vjera će mi nužno postati plitka, površna, puna moralnih kompromisa ili pak u duševna frustracija koja lako ode u drugu krajnost: u praktičnu nevjeru ili u ciničan kukavički agnosticizam.
Božje pozive ne smijemo shvaćati kao ograde kojima nam Bog ograničava slobodu i uskraćuje radost života, već naprotiv, kao put kojim nas on vodi do prave radosti i slobode, do punog zajedništva sa sobom u vječnosti.
Ljubiti neprijatelja, je li to uopće moguće? Nije li to ipak malo previše pa makar bilo i od Isusa? Ljubav najprije ne smijemo svoditi na osjećaje simpatije, kao ni mržnju na osjećaj antipatije. Ljubav prema neprijatelju nadalje nipošto ne znači popustljivost ili naivnost prema njemu. Ona nas ne oslobađa obaveze da se zaštitimo od njegove zloće niti nas poziva da mu naivno i potpuno nerazborito dajemo povjerenje. Ljubav prema neprijatelju je stav u kojem računam s njegovim neprijateljstvom, ali ne dozvoljavam da on od mene napravi svog neprijatelja. Ne dozvoljavam mu da me zarazi svojom mržnjom pa da onda odustanem od svog uvjerenja da su ljubav i dobrota jači od zla i mržnje.
Mržnja čovjeka zarobljava iznutra. Vrti ga u vrtlogu zla. Ljubav ga oslobađa. Kad nas Bog poziva na ljubav, pa i prema neprijatelju, uvjeren sam kako to ne čini u prvom redu radi našeg neprijatelja, već radi nas samih, radi naše slobode. Jer ljubav neprijatelja neće nužno učiniti prijateljem. Naprotiv možda ga još više razbjesni. To se događa. Ljudi se jako teško mijenjaju. Međutim, ljubeći neprijatelja ja sebe iznutra oslobađam. Dokazujem time i sebi i drugima da mi je Božja mudrost krajnji autoritet, Božja ljubav krajnja mjera, a Božja obećanja zalog i cilj. Ljubiti neprijatelja znači gledati na svoj i njegov život već sad iz obzora Božje vječnosti, koja će nastati kad ljubav potpuno pobijedi. To znači svojim životom pokazati da je čovjek, cijeli njegov život, hram Božji u kojem se treba očitovati Božja svetost i ljubav.
Nadilaziti granice vlastite grješne naravi, to znači biti na putu obraćenja. Kad molimo za vlastite progonitelje tek onda smo istinski ušli u pravo značenje molitve i postajemo sposobni gledati na svog progonitelja Božjim očima. Tek kad smo spremni i neprijatelju pokazati ljubav postajemo imuni na njegovu mržnju te pokazujemo da nam je Bog naš na nebesima jedini uzor i učitelj, te da na sebe i na njega gledamo kao da smo već kod svog nebeskog Oca.
A tko zna, jer ljubav je jača i od smrti, možda upravo mog neprijatelja moj stav ljubavi potakne na promjenu. Odnos prema neprijatelju najveći je ispit za našu obraćenost.
