Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 29. nedjelja kroz godinu A – Mi smo Božji, dajmo Bogu Božje!

 

Evanđelje: Mt 22, 15-21

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Gospodnja.

Misno evanđelje ove nedjelje donosi raspravu Isusa s farizejima i herodovcima o plaćanju porezu. U toj raspravi Isus je izrekao znamenitu rečenicu: „Dajte caru carevo a Bogu Božje.“ Ovu izjavu mi obično uzimamo kao princip po kojem potrebno jasno razdvojiti zemaljski i duhovni autoritet. Ipak, njome Isus nam daje za nas puno važniju pouku o tome koliko je vjersko licemjerje otrovno i kako vjernika može pretvoriti u nevjernika.

Farizeji vijećaju kako da Isusa uhvate u riječi. Kada su se domislili, šalju svoje učenike s herodovcima da provedu njihov podli naum. U ovome jako dobro vidimo do koje mjere su farizeji, ti uzor vjerni vršitelji Božjeg zakona, bili ogrezli u licemjerje. Oni su se okrenuli protiv samih sebe, odnosno protiv onoga što su trebali biti. Temeljem svega što je Isus govorio i činio te svetopisamskih proroštava, koja su oni dobro poznavali, nebrojeno su se puta mogli osvjedočiti da je on doista obećani Mesija, kojeg su i oni očekivali.

Međutim, oni ga doživljavaju kao najveću moguću ugrozu za sebe i svoj ugled, jer je Isus i njih pozivao na obraćenje. Zato ga odlučuju pod svaku cijenu ušutkati. Već su ranije zajedno s glavarima svećeničkim htjeli da ga uhvate, ali su se bojali naroda koji je Isusa smatrao prorokom. Sada u svojoj slijepoj mržnji idu dotle da sklapaju pakt sa svojim zakletim protivnicima herodovcima. Naime, dok su farizeji bili religiozni rigoristi i gorljivi patrioti, pa zato i mrzitelji Rima, herodovci (pristaše kralja Heroda) religiozno su bili sasvim indiferentni a u političkom pogledu oportuni rimski suradnici. Ipak, licemjerje im je zajedničko i ono ih ujedinjuje protiv Isusa.

Uz to vidimo kako farizeji ne samo da sami svjesno, udruženo i neskriveno pristaju na vjersko licemjerje nego u nj bezdušno uvlače i svoje učenike. Kud ćeš veće ljudske i vjerničke bijede od te da zlo smišljeno namećeš onima koje si pozvan učiti istini i dobru? A podlo laskanje s kojim se farizejski učenici obraćaju Isusu pokazuje kako su sami već prilično usvojili prijetvornost. Oni se ne libe priznati istinu – Isus je doista bio nepristran i po istini učio putu Božjem, kako su mu laskali – da bi je onda najbezočnije zloupotrijebili.
Sama smicalica bila je u tome da bi se Isusu, kakogod odgovorio na njihovo pitanje, njegove riječi morale obiti o glavu. Rekne li da porez treba plaćati, izgubit će ugled među ljudima, jer je židovski puk silno trpio od Rimskih nameta. Kaže li da to nije dopušteno, dovodi se u ozbiljnu opasnost da pred rimskim vlastima bude optužen za pobunu protiv cara.

Isus prozire njihovu podlost i prekorava ih zašto ga iskušavaju. Otvoreno ih naziva licemjerima, ali ne zato da im uzvrati istom mjerom nego zato da ih dozove pameti. Kako oni ne odustaju, traži od njih da mu pokažu porezni novac. Oni mu ga pružaju. Bio je to rimski novac koji je na sebi imao lik cara Tiberija uz natpis koji ga je predstavljao kao časnog sina božanskog Augusta i velikog svećenika. Kao takav novac je bio simbol poganskog idolatrijskog svijeta koji je bio usredotočen na zemaljsko bogatstvo, moć i slavu. To su idoli kojima se bezbožni svijet uvijek klanja kao božanstvu. Onaj koji ih posjeduje i dijeli, tada je to bio car, njihov je veliki svećenik. A oni koji za njima žude su njegovi idolopoklonici.

Sama činjenica da su farizeji imali kod sebe carski novac a ne Isus, a sve se to događalo na svetom prostoru Hrama, pokazuje tko je himben pred Bogom a tko istinit. Naime, za Židove je svaki kult ljudskih likova predstavljao težak grijeh idolatrije. Činiti to na hramskom prostoru predstavljalo je bogohuljenje. Postojao je hramski novac koji je zadovoljavao sve njihove propise, ali je u usporedbi s carskim imao je manju vrijednost. Zato su oni radije koristili carski novac. Time su otkrili komu se stvarno klanjaju, ne pravome Bogu koji je naš Otac nebeski, nego bogu novca i interesa. Kada ih Isus dosjetljivo poziva da daju caru carevo a Bogu Božje, on ih poziva da se odvrate od licemjerja koje ih je odvelo u idolatriju. U tom smislu i mi trebamo slušati ovaj evanđeoski tekst. Svatko od nas ponaosob ali i kao zajednica trebamo se pitati koliko je u nama prisutan otrov licemjerja. U određenoj mjeri sigurno jest. Ako to nismo spremni priznati, onda ga opravdavamo.

Ako cezarov novac treba dati cezaru, jer na njemu je njegov lik, što je onda Božje što treba dati Bogu? Gdje je utisnut Božji lik? U čovjeka. Čovjek je Božja slika i zato Bogu pripada. Najdublji korijen vjerskog licemjerja je upravo u tome što se čovjek opire dati Bogu Božje, priznati da je Bog onaj koji nas je iz ljubavi stvorio na svoju sliku i da kao takvi pripadamo njemu i nikome drugom. Ni sebi ni caru. Samo onda kada sam Božji, kada mu se klanjam cijelim svojim životom bez ikakve prijetvornosti, ja sam svoj, vjeran Bogu i sebi, istinit i svet. I samo onda kada sam Božji, moći ću pravo svakome drugom dati ono što mu pripada, od cara do najneznatnijeg brata čovjeka. Sve drugo vodi nas u idolatrijsko obožavanje novca, vlasti i časti i onih koji ih posjeduju. Pa kada još to obožavanje hranimo licemjernom pobožnošću, tada nas isto to licemjerje potpuno otima Bogu i nama samima te nas unakazuje do neljudskosti.

A ako za to da ostanemo Božji treba trpjeti, kao što je naš Spasitelj trpio, itekako se isplati, jer dobri Bog ravna svijetom, i carevima, i narodima, i ljudima, i sve upravlja prema spasenju.

Pogledajte još

Policijska kapelanija “Sveti Luka evanđelist” obilježila deset godina postojanja. Misno slavlje predvodio je vojni ordinariji biskup Jure Bogdan.

Deset godina policijske kapelanije “Sveti Luka evanđelist” koja pastoralno skrbi o djelatnicima Policijske uprave šibensko-kninske, …

U Labinu proslavljeno 150. godina od izgradnje crkve svetog Silvestra.

U nedjelju 18. listopada u župi svetog Stjepana Prgomet – Labin, proslavljeno je sto i …

VIDEO: Homilija 29. nedjelje kroz godinu A. Homiliju je priredio don Grgur Alviž.

Nedjeljnu Božju Riječ tumači nam župnik župe Primošten Stanovi don Grgur Alviž.