“MAŠKARE, POKLADE, KARNEVAL…”. Donosimo prigodno razmišljanje župnika Primoštena don Jurice Petkovića.

Stigle su maškare, poklade, karneval – kako hoćete, ali tko se tome još raduje? Vodio sam grupu djece na izlet, na sjedištima vidiš samo upaljene zaslone mobilnih telefona, beskonačno tipkanje i upit: „Vodite nas negdje u shopping centar?“ Kao da smo izgubili onaj djetinji osjećaj iščekivanja nečeg čarobnog u svim onim karnevalskim, razigranim bojama šešira, prevelikih hlača, predugačkih ili prekratkih haljetaka i kričavo, šarenih ošulja.

Gdje su nestale sve te berekinade s naših u(lica)? Gdje je nestala sva ta čarolija? Sve kao da se svelo na smotru dobro uigranih igrača koji prodefiliraju ulicom ili rivom bez imalo spontanosti i onog neočekivanog, iznenađujućeg. Eto, kakav je da je, ali stigao je karneval.

Prema jednom tumačenju smatra se da taj naziv dolazi od „carne levare“ što na talijanskom znači: odnijeti meso, zbogom meso, odreći se mesa. Karneval (poklade) je vrsta pučke svečanosti i izraz želje da se iskaže ono iskonsko u čovjeku. Mnogi imaju na tu temu što reći: filolozi, etnolozi, antropolozi, povjesničari, psiholozi…Svi će oni iz svojih kutova pokušati protumačiti što u stvari taj fenomen maškara znači. I katolička vjera dala je svoj doprinos ovim običajima.

Koliko god to neobično zvučalo – karneval je od davnine bio usko povezan sa katoličkom vjerom gdje vidimo da postoji jaka karnevalska tradicija. Opravdano se pitamo u čudu: „Kako je moguće da je „kruta“ katolička vjera tako olako kroz povijest prešla preko masovnog veselja koje nerijetko prijeđe u razuzdanost?“ Crkva se vjerojatno vodila mišlju o ljudskoj prirodi. Čovjek nije samo homo sapiens (čovjek razuma), homo faber (čovjek rada) nego i homo ludens (čovjek igre). Zato možemo reći da kršćanstvo nije apriori protiv maškara ili karnevala.

Moramo znati da se taj dan slavio neposredno prije četrdesetodnevnog korizmenog vremena, a kako je liturgijsko vrijeme Korizme – vrijeme intenzivnog promišljanja o muci, smrti i uskrsnuću Gospodina. To je vrijeme obraćenja, molitve, djela milosrđa, zauzetosti za potrebne, vrijeme tišine, samoće i razmišljanja, a onda i pokore i odricanja. Ljudi su osjećali potrebu da se prije tog korizmenog vremena vesele, ispušu, izludiraju, ižive i pripreme za ozbiljno vrijeme koje dolazi nakon toga. I prije kršćanstva, otkad je čovjeka, ljudi su nosili maske i ponašali se nekonvencionalno (blago rečeno). Taj dan im je „sve dopušteno“.

Kršćanstvo je u taj nazovi – poganski običaj, udahnulo jedan duhovni smisao i poruku. No, kako danas pokora, odricanje nisu u modi ni kao pojam, ni kao životna praksa (barem za većinu) – možemo reći da su maškare, karneval, život kao užitak, gluma i maske – postala naša svakodnevica – sveprisutna i općeprihvaćena kao stil ponašanja i života, te da su izgubili onaj smisao zabave, veselja i satire, te postali sve više u službi marketinga i njegova veličanstva – PROFITA. Isus, time i kršćanska vjera nisu protiv radosti čovjeka. Kršćanstvo nazivamo i ono jest „RADOSNA VIJEST“. I Isus se radovao i rado družio s ljudima. Radost je to koja oplemenjuje čovjeka i koja mu pomaže da raste kao čovjek.

Takve bi manifestacije kao što su maškare trebale u nama probuditi iskrenu radost, osjećaj zajedništva, znati se opustiti pa i našaliti na svoj ili tuđi račun, shvatiti to kao ispušni ventil svih naših stresova i frustracija, a ne priliku da nekoga ismijemo, omalovažimo, povrijedimo, diskvalificiramo, zadamo ranu i bol. S druge strane, kritika i šala na naš račun može nas potaknuti na objektivniju sliku o sebi. Maske, maškare, karnevali – prilika su da se zapravo zamislimo sami nad sobom i postavimo si neka važna pitanja kad skinemo sve te maske.

Lijepo nam to govori legenda o Narcisu koji – kada je vidio svoj odraz u vodi – zaljubio se u svoje vlastito, lijepo lice. Njegov odraz u vodi prevario ga je, jer je pokazivao samo njegovo izvanjsko lice, njegovu idealiziranu sliku, ali ne i njegov unutrašnji svijet: prošlost, patnju, bespomoćnost, strah, zbunjenost, bijes… I na kraju, njegova smrt je samo posljedica fikcije na svoju lažnu ličnost.

Drugim riječima u kontekstu ove teme možemo reći – naša maska (gluma), naša izvanjska pojavnost, naš lažni JA – to nismo mi. Od one naše prave osobnosti mi bismo možda najradije pobjegli i sakrili se pod maskama… ali tek kad prihvatimo i zavolimo sebe bez maski – otvaraju nam se vrata u naš unutarnji svijet koji je mnogo bogatiji nego izvanjski lijepi obraz. Nisu naš problem maske koje ćemo jednom u godini navući na svoje lice, već maske koje su postale naš drugi JA, naša krivotvorina, naše licemjerje, naša vanjska fasada. Želim na kraju svima – da nam maškare traju ipak samo do Čiste srijede – Pepelnice!

don Jurica Petković

Pogledajte još

Proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića. Slavlje je predvodio biskup Ivica Petanjak Prigodom pedeset godina od kanonizacije za Šibensku biskupiju otvorena je Godina sv. Nikole Tavelića.

Svetkovina svetog Nikole Tavelića proslavljena je u četvrtak 14. studenoga u Nacionalnom svetištu svetog Nikole …

Proglas biskupa Tomislava Rogića prigodom otvaranja godine sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju

Sveti Nikola Tavelić, Šibenčanin, svećenik, franjevac, misionar i mučenik za Krista prvi je proglašeni svetac …

Molitvom i svetom Misom, župa Vodice komemorirala šestu godišnjicu smrti svoga dugogodišnjeg župnika blagopokojnog don Frane Šimata

U srijedu 13. studenog na dan njegova preminuća, župa Vodice komemorirala je šestu godišnjicu smrti …