Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Ako upadnete u raspravu s nekim iz Ljubitovice o njihovu podrijetlu, baš kao i u okolnim selima, nezaobilazna je priča o ramskim korijenima današnjeg stanovništva s tog prostora. Teško je danas sa sigurnošću zaključiti koje područje dalmatinske Zagore je narod iz Bosne u 17. st naselio nakon dolaska u cetinsku krajinu, al’ ova se priča kad je u pitanju Ljubitovica, čitajući Ljetopis fra Petra Filipovića iz 1756. (69 godina nakon migracije) čini prilično izvjesnom: „Ovi manastir u ono vrimedarxasceXupe i u Bosni, i u Dalmaczii. U’ Bosni Skopje, Ramu, Duvno i Livno. U Dalmaczii, svu Cettinu, i sve Zagorje do vode Karke.“
Upravo je ova priča o podrijetlu stanovnika još na hodočašću u Krasno i Udbinu u listopadu 2018. stvorila ideju za sljedeće hodočašće Župe sv. Katarine Aleksandrijske iz Ljubitovice. Ideja je realizirana u subotu 23. ožujka 2018. g. kad je 68 župljana pod vodstvom župnika don Donalda Markovića u 6 h krenulo od župne crkve u Ljubitovici put negdašnjeg duhovnog centra svojih pradjedova – put franjevačkog samostana u Rami. Na samom polasku, valjalo je zazvati Gospu Ramsku (Sinjsku) da nas prati svojim zagovorom na ovom putu, baš kao što je one koji su prije 332 godine došli u cetinski kraj pratila u liku čudotvorne slike. Nakon prelaska granice na GP Kamensko, obišli smo s južne strane Buško jezero i nadomak Tomislavgrada napravili kratku pauzu u jednom trgovačkom centru. Nakon kave i zamjene valuta, nastavljamo put obilazeći s istoka Tomislavgradmoleći krunicu koju predvode naši mladi. Nedaleko od Šuice skrećemo prema Rami i između sela Ravno i Zvirnjača prodiremo na obronke Ljubuše s koje, u jasnoći dana koja nam je darovana, puca pogled na ramsku kotlinu. Dok autobusom odzvanjaju šaljive usporedbe negdašnjeg i današnjeg ognjišta, nemoguće je ne zaustaviti se u trenutku i izraziti divljenje koje redovito u ljudima iz škrtog krša izaziva ovaj prizor vodenog bogatstva usklađen sa zelenim poljima dok se u jezerima odrazuju vrhovi okolnih planina. Došavši pred samostan ulazimo u prekrasno zeleno dvorište u kojem nas dočekuje fra Mijo Džolan.
Pod vodstvom domaćina obilazimo umjetnine koje krase dvorište. S lijeve strane od ulaza nalazi se Ramski križ, rad akademskog kipara Mile Blaževića. S dvije strane u broncu utopljena sudbina ovoga naroda uz dvije poruke. Na prednjoj strani nalazi se raspeti Krist i njegova muka ruši sumnju u smisao muke ovdašnjeg naroda kroz povijest. Druga strana pokazuje Krista posljednjeg suca okruženog simbolima evanđelista, a odgovara od mržnje zbog nepravde hrvatskom narodu s ovog prostora. Njegov podignut kažiprst podsjeća da je On jedini pravi sudac koji će osuditi zla djela onih koji su ih počinili, dok se istovremeno nadamo u knjizi života koju drži na svom koljenu vidjeti sve mučenike našeg naroda iz ovih krajeva. Na stazi podno križa nalaze se ploče s imenima svih stradalih u posljednja dva rata.
Južno od križa – prema crkvi, nalazi se skulptura posljednje večere, rad kipara Kuzme Kovačića. Na čelu stola koji ima oblik štita (hrvatskog grba) nalazi se Isus koji svojom visinom nadvisuje sve ostale sudionike i iz kojeg proizlazi krug sudionika. Naspram Kristu krug je otvoren a može ga zatvoriti promatrač koji tako postaje dio kruga a njemu s desna može vidjeti Judu koji je izdvojen od ostalih apostola na način da jedini nema aureolu.
Prolazeći od dvorišnih vrata stazom prema crkvi, s desne strane ugledat ćete brončanu skulpturu Dive Grabovčeve istog autora. Fra Mijo nam ukratko priča poznatu priču o ovoj mučenici, kao i priču o njenom grobu na Vran planini na koji prve nedjelje u srpnju hodočaste tisuće mladih na sv. misu.
Pred ulazom u „Kuću mira“nalazi se skulptura „Ramska majka“. Djelo kipara Mile Blaževića predstavlja ženu u ramskoj nošnji s djetetom u naručju kao spomen na sve naše čestite majke koje su svoju ljubav iskazale žrtvom prema svojoj djeci i svom narodu.
Ulazimo u crkvu – prekrasnu trobrodnu građevinu čija nas akustika tjera da dobro napregnemo uši da bismo razumjeli fra Miju koji nam priča o njezinoj povijesti. Današnja crkva dovršena je 1881. g, a za vrijeme drugog svjetskog rata (1942) zapalili su je partizani. Njena je obnova završena 1966. kad je konačno dograđen zvonik. Sljedeće 3 godine uređena je unutrašnjost crkve.
Prije svete mise obišli smo etnografski muzej koji je podijeljen u tri dijela; izlošci starih zanata, prijevoznih sredstava i stambene kulture, drugi dio narodne nošnje i stara misna ruha i treći dio koji prikazuje životinjsko bogatstvo ovoga kraja.
Svetu misu u kapelici u „Kući mira“ predvodio je don Donald Marković, a liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor. Nakon što smo se u suvenirnici oboružali materijalnim uspomenama na ovo prekrasno mjesto, otišli smo na ručak u restoran nedaleko od samostana.
Na povratku smo preko Prozora – Jablanice – Mostara – Čitluka svratili smo u Bijakoviće kod Međugorja gdje su nas ugostili župnikovi prijatelji Marko i Ivona Brkić. Nakon okrepe koju su nam spremili, uputili smo se do Gospinog kipa u Bijakovićima moleći krunicu uz sudjelovanje svih hodočasnika. U sumrak smo se spustili do župne crkve sv. Jakova u Međugorju gdje su svi koji su željeli, nakon posjeta crkvi, kupili nabožne predmete čiji blagoslov je obavljen na 3. korizmenu nedjelju.
U 20:30 smo se uputili onamo kamo su – kako kažu, naši preci prije 332 godine krenuli. I premda su plodnu, vodom bogatu ramsku kotlinu zamijenili škrtim kršem, dobro su izabrali – jer njihovi su potomci vjekovima nakon toga idući iz domovine trbuhom za kruhom vazda vapili za ognjištem koji su im oni bježeći pred Turcima pripravili. Zagovor molimo Majke od Milosti da se svi oni koji su ga napustili bježeći od turčina novoga vremena vrate tamo gdje im je srce ostalo – tom istom ognjištu. Neka ovo naše hodočašće i odricanje bude na duhovnu korist svima nama, a Gospodinu na slavu!
Branimir Višić
