S Isusom nema baš puno ljenčarenja i skrivanja, On uvijek nekamo ide, hita. Danas nas goni na goru, u visinu, među oblake, na vrh Tabora.
Gledajući svoj život i mi volimo uspone, napredovanja, planinarenja – pa se tako volimo uspinjati u karijeri i znanju, imovinskom statusu, političkoj moći, časti, poznanstvima, važnosti…jedino ne volimo napredovati u dobi i kilaži, nismo baš previše ludi ni za križevima, patnjama, usponima na Kalvariju (ta nam gora nije baš previše mila i bliska).
Isusov cilj uspona i naši mali ciljevi uspona ponešto se razlikuju.
Dok Isus za cilj uspona ima “otvoreno Nebo” i jasno otkrivanje svoje slave koju ima kod Oca, kao pravi Bog/Sin Božji i pravi Čovjek, te nam uz to Bog Otac jasno progovara: “Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte” pa ćete i vi postići tu istu slavu (u prijevodu-nasljedit ćete bogatstvo u vječnosti) i biti moja ljubljena djeca, dotle ovozemaljski mali ciljevi većinom ostavljaju naše malo “ja” nezasitno i zagledano u blatnjavu zemlju koja se čini “sva naša baština”.
Lijepo je imati ovozemaljske ciljeve: lijepo je imati topli dom, kuću, auto, vikendicu za obitelj, lijepo je puno znati jer onda razvijaš svoje sposobnosti i možeš pomoći ljudima oko sebe, lijepo je biti politički aktivan jer se možeš boriti za vrijednosti i napredak društva u kojem živiš, lijepo je putovati i upoznavati druge krajeve i ljude…no glavno pitanje je…a ZAŠTO to sve želiš? Koji je cilj sveg tvoj djelovanja?
Popuniti nečim vrijeme koje ionako brzo prolazi, ili posvetiti vrijeme koje imaš na raspolaganju? Iako se na prvu čini da razlike stvarne nema, ipak, jedna stvar odskače – u prvom slučaju zadovoljavam samog sebe i svoje interese i živim samo zato što još nisam umro i da nagonim “uspjeh” a kad ne postignem “uspjeh” sve je uzalud; u drugom slučaju živim jer sam svjesan da je moj život dar Božji, da sav moj rad, sve moje sposobnosti, svi moji usponi i padovi nisu samo moji, oni su tu da proslave Boga, da služe bližnjem i meni samom – zašto? Jer je čovjek slava Božja i jer Bog toliko ljubi svoje stvorenje/dijete da ga želi u svom naručju za vječnost. Tada i “ovozemaljski neuspjesi i uspjesi” imaju drugu težinu. Onda i mali, ovozemaljski ciljevi nisu prepreka pravom usponu do Neba, oni su samo jedna stepenica na putu, postavljena na pravo mjesto.
Mi smo pozvani doseći Nebo/Očev zagrljaj, a ne “uspjeh” u ovom životu.
Svaki naš uspon s Isusom u ovom životu samo je kratka oaza odmora i gledanja u konačni Cilj – Nebo, nema predugog “buljenja u Nebo”, napuni spremnike svoje nutrine i spremi se na povratak u dolinu. Tamo te čeka rad, red, disciplina, tamo te čeka križ i patnja, tamo te čeka tvoja KARTA ZA NEBO=BLIŽNJI. Pa kad kupiš tu kartu kako treba, onda se kreneš uspinjati konačnim usponom..al o njemu jednom drugom prilikom, tamo negdje u Velikom Tjednu.
Dok u pameti imaš sliku proslavljenog Isusa s gore Tabor i dok se tvoja vjera čini ojačana time, pomisli hodajući prema dolini: “Hoću li ti ostati vjerna i onda kad sveg tvog sjaja nestane, kad budeš izrugan, izbičevan, izmrcvaren, podignut na stup srama, onda kad te nestane mojim očima, onda kad moje životne prilike budu teške, kad me problemi zaspu, kad priprijete mojoj lađi da je potonu? Hoću li tada imati vjere barem ko zrno gorušice da se pouzdajem u tvoju blizinu i pomoć iako je ne osjećam?”