Veliki petak u katedrali svetog Jakova

Slavlje je započelo upečatljivim činom prostracije – lijeganjem pred oltarom u tišini, čime je iskazana najdublja počast Kristu koji je na križu umro za spas svijeta. Nakon Službe riječi i pjevanja Muke po Ivanu, biskup Rogić uputio je vjernicima homiliju.

„Draga braćo i sestre, dan je Kristove muke i smrti – Veliki petak. Isus je uhvaćen, izdan, doveden pred sudce ovoga svijeta. Osuđen po židovskom zakonu radi hule, po njima bogopsovke. Osuđen po rimskom zakonu iz Pilatova straha, premda ga je već htio pustiti. Petar ga je htio braniti mačem, ali Isus odgovara: ‘Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?’“

Biskup je naglasio kako Isus dragovoljno prihvaća ispiti čašu boli, poniženja, sramote i odbačenosti, prihvaćajući biti lišen svega i umrijeti u neopisivim mukama. „Ispraćen samo od svojih najbližih, Majke Marije i učenika Ivana, Isus prihvaća umrijeti za spas svijeta. Bol, bol i muka – u kojoj ne bismo našli ništa privlačnoga i od koje bismo zasigurno i mi pobjegli da se događa pred našim očima i da ne znamo zašto je tako moralo biti.“

Podsjetio je potom na riječi proroka Izaije, koji je stoljećima prije Kristove muke navijestio patnju Sluge Gospodnjega: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ Govoreći o smislu patnje, biskup je istaknuo kako vjernička duša i danas ostaje nijema pred tajnom trpljenja Božjega Sina, ali upravo u toj tajni prepoznaje izvor spasenja. „Bog sebe daruje za spas grešnika – svakoga od nas. Nije umirao za pravednike, nije došao radi dobrih; došao je spasiti izgubljeno, osloboditi zarobljeno, oživjeti umrlo – zato je sam u smrt ušao.“

Nastavljajući razmatranje o Kristovoj muci, biskup je rekao kako Isus na sebe uzima teret grijeha cijeloga čovječanstva. „On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše.“

Pritom je upozorio kako grijeh razara čovjeka i svijet te kako se upravo u izranjenom Kristovu tijelu očituje sva pogubnost ljudske oholosti, laži, bestidnosti, psovke, preljuba, prijevare, sebičnosti, obijesti, zavisti, mržnje, ratova i ubijanja. „Sve to Isus preuzima na sebe da nas oslobodi. Zato trpi na križu. On koji je Istina došao je razotkriti laž. On koji je Život došao je pobijediti smrt. On koji je Ljubav došao je pobijediti mržnju. On koji je sama Dobrota došao je pobijediti svako zlo. On koji je Bog oduvijek došao je postati čovjekom, živjeti s čovjekom, trpjeti s čovjekom, umrijeti s čovjekom, da čovjeka izliječi i od smrti oslobodi. Zato je u smrt ušao da život donese.“

Biskup Rogić posebno je naglasio da Krist spasenje donosi dragovoljno, u potpunoj poslušnosti Ocu. „Sin Božji donosi spasenje preuzimajući na sebe sve teškoće ljudskoga življenja. Ono što često zaboravimo jest da to čini dragovoljno. ‘Oče, budi volja tvoja!’ Poslušan do smrti na križu, on je naše boli ponio, krivicu našu na se uzeo, njegovom se modricom izliječismo.“

U nastavku homilije citirao je svetoga Augustina: „Mi kršćani ne tonemo u olujama svijeta samo zato što nas nosi drvo križa.“ Tumačeći što znači slijediti Krista, biskup je istaknuo da kršćanski život ne znači izbjeći svaku bol i patnju, nego ih nositi s nadom u spasenje. „Krista slijediti znači nositi svoj svakodnevni križ. Često se pitamo kako. Zar Krista slijediti ne znači imati Svemogućega da riješi sve moje probleme, boli, nevolje i nesreće? Sin Božji nije došao biti samo čudotvorac. Istina, činio je čudesa da bi ljudi povjerovali u njega i da bi im posvjedočio svoje božansko podrijetlo. Ali sam je izabrao križ kao svoju posljednju pouku.“

Naglasio je kako kršćanin nije pošteđen patnje, nego je pozvan prihvatiti je s vjerom i pouzdanjem u Boga.„Biti kršćanin ne znači izbjeći svaku bol i patnju, nego ju podnijeti s nadom u spasenje. Nositi svoj svagdašnji križ znači, po prvoj lekciji, poslušnost Ocu i dragovoljno prihvaćanje onoga što nam je Bog namijenio.“ Pojasnio je da to ne znači tražiti patnju niti željeti nevolje, nego ih, kada dođu, prihvatiti s vjerom da ni smrt na križu nije bila kraj. „Kad nas Bog kuša, kad je u pitanju naša vjera, tada prihvaćamo križ s pouzdanjem da ni smrt na križu nije bila kraj, nego je Isus za nas smrt pobijedio, a svaku muku učinio izvorom spasenja za sve ljude.“

Slijediti Krista znači nositi svoj svakodnevni križ bez mrmljanja, dragovoljno i s pouzdanjem, jer tada ljudska patnja zadobiva smisao, križ postaje sredstvo spasenja, a vjera snaga za život.

„Doista, veće snage u životu čovjeka nema. Na koncu, sve je u drvo tvoga križa urezano. Bez njega, na što će se razapeti jedra ljudske duše?“, kazao je biskup Rogić.

„Ondje gdje se dvije grede križa spajaju stoji Kristovo probodeno srce iz kojega su potekli krv i voda, simboli euharistije, bok iz kojega se rađa Kristova zaručnica – Crkva. Ne samo da je za nas umro, nego nam je ostavio živi spomen svoje ljubavi u svetoj misnoj žrtvi.“, zaključio je biskup homiliju.

Obredi su potom nastavljeni poklonom križu, obredom pričesti te procesijom s križem oko katedrale.