Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Sve što znamo o životu Svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga Sv. Grgura Velikoga, koja je posvećena životu njezina brata, Sv. Benedikta. Tako doznajemo da je već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica.
Njezin je život u V. i VI. stoljeću bio je skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Može se naslućivati da je s bratom Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu. Sa sigurnošću se zna kako je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi Sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom.
Kao zanimljivost, Bitno.net navodi kako su liječnici-stručnjaci 1950. na temelju sačuvanih kostiju Sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti Sv. Benedikta i Sv. Skolastike bile su od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom.
Uz Sv. Benedikta i Sv. Skolastiku se štuje kako u benediktinskom redu tako i izvan njega. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim slikama.
Sveta Skolastika u Šibeniku štuje se u benediktinskom samostanu svete Luce. Skolastika je kao prva benediktinka uzor i našim šibenskim sestrama.
Valja napomenuti i kako u Hrvatskoj još uvijek postoji više samostana benediktinki, a od njih je svakako najpoznatiji onaj u Zadru, podignut 906. god., u kojemu je svojevremeno poglavarica bila opatica Čika, rođakinja kralja Petra Krešimira IV. Osim njega, sačuvano ih je još sedam: na Rabu, u Trogiru, u Krku, u starom Pagu, u novom Pagu, u Šibeniku, na Hvaru, te na otoku Cresu. Broj svih redovnica u navedenim samostanima je oko 100, a sve one žive u klauzuri, velikim dijelom odvojene jedne od drugih i od vanjskoga svijeta, kako bi se mogle posvetiti molitvenom životu, a istovremeno izvršavati one poslove koji su im povjereni.
