Stepinčevo 2021., Srima – Homilija mons. Marinka Mlakića: Životvorno umiranje

Evanđelje: Iv 12,23-28

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
ʺDošao je čas da se proslavi Sin Čovječji.
Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,
ostaje samo;
ako li umre donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,
sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.
I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.
Ako mi tko hoće služiti,
počastit će ga moj Otac.
Duša mi je sad potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas!
Oče, proslavi ime svoje!ʺ

Odlomak evanđelja kojeg nam Crkva stavlja na razmatranje na današnji dan, na spomendan bl. Alojzija Stepinca, zadire u samu srž kršćanske poruke, u srž čovjekova postojanja. I doista je izazovan. On poziva na umiranje radi života. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Dobro znamo da to nisu jedine takve riječi koje je Isus izgovorio, a koje radikalno propituju shvaćanje života koje se nama ljudima samo od sebe nameće.

Mi osjećamo u sebi duboku potrebu da se opiremo umiranju, odricanju i žrtvi. Tim više danas jer živimo u naglašeno vremenu potrošačkog mentaliteta: u kulturi koja propagira individualizam i neovisnost, okrenutost čovjeka samome sebi, gotovo opsesivnu potrebu da čovjek sve iskusi i sve si priušti. Današnja kultura jedva da razumije govor odricanja. No ta ista kultura rađa ljude koji su u sebi duboko nesretni, izgubljeni, nezadovoljni, tjeskobni… Time se otkriva svo prokletstvo takvog stava sebične okrenutosti samome sebi, stava u kojem se teži za pukim udovoljavanjem svojim potrebama i porivima. Tako se na bolan način potvrđuje upravo ovo što Isus govori: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (r. 25).

Sama činjenica da je usporedba o pšeničnom zrnu iz prirode naglašava: umrijeti da bi se donio plod, to je u prirodi života. Ovu istinu potvrđuje svako živo biće. Očito je takva i ljudska narav. To znači da je sam čovjek tako sazdan da će biti samo onda ostvaren, samo onda miran i zadovoljan u svome srcu, kada je spreman sam sebe založiti za ono za što je pozvan živjeti, kada je spreman umrijeti po uzoru na Krista.

Pšenično zrno, koje je palo na zemlju i umrlo da bi donijelo rod, prije svega označava samoga Spasitelja Isusa. On je iz ljubavi prema nama umro na križu i ukopan u grob da bi iz groba slavio uskrsnuo i svima nama darovao život uskrsnuća. Baš kao što posijano zrno izrasta iz zemlje i donosi obilat rod.

Otajstvo umiranja i rađanja ostvaruje se također u životu Kristovih učenika: svi smo pozvani poput Krista biti bačeni u zemlju, odreći se samoga sebe, umrijeti da bismo rodili novim životom. Jednom riječju svi smo pozvani na svetost po uzoru na Krista.

Vjerujem, draga braćo i sestre, da nam se pred ovim pozivom, nama grješnim ljudima, sama od sebe nameće misao kako je to za nas prevelik ideal. Danas će mnogi kršćani s uvjerenjem da pametno govore kazati kako ne treba previše vjerovati, previše moliti, previše ići u Crkvu, previše se držati Svetoga Pisma, previše biti dobar… Tu misao trebamo odlučno odbaciti. Ona nije od Boga. Bog nas poziva da budemo sveti i to ne radi sebe nego radi nas, radi toga jer nam želi podariti svu puninu svoga božanskog života. Poziv na svetost odražava iskonski poziv na život. Kada nas je Bog stvorio na svoju sliku, on nam je darovao svoj božanski dah i time nas pozvao da od njega živimo. Poziv na život je poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na život. Ništa drugo nije dostojno čovjeka je ga ne može istinski ispuniti. Svetost je, prema tome, jedini ispravan način života, jedina normalnost, jedina ljudska autentičnost… Sve drugo je laž, zabluda, licemjerje…

Svetost, istina, ne možemo postići svojim silama. Ali Bog svima koji se za nju opredijele daje potrebnu milost. Na nama je da se za svetost opredijelimo. Jer naša slava je, piše sv. Pavao, ne u mudrosti tjelesnoj nego u Božjoj milosti (2Kor 1,12).

Poziv na svetost uzorno je u svome životu ostvario bl. kardinal Alojzije Stepinac. „On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna pade na zemlju, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio obilat rod“, kazao je sveti papa Ivan Pavao II. prigodom njegove beatifikacije (Marija Bistrica, 3. listopada 1998.). Blaženi Alojzije Stepinac, nastavio je papa, „nije prolio krv u doslovnome smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16,5).“

Primjer svetosti bl. Alojzija Stepinca za nas katolike Hrvatskoga naroda osobito je važan jer u njemu na doista herojski način nalazimo konkretno ostvarenu ljubav prema Bogu i čovjeku, vjernost Crkvi i istini spasenja koju ona naučava, iskrenu ljubav prema svome narodu koja ga nije omela da jednako poštuje sve ljude svih rasta, vjera i staleža te odlučnost da u svom životu – osobito u svom pastirskom služenju u teškim vremenima rata i poraća – ostane dosljedan onomu što vjeruje i naučava. Nadalje, bl. Alojzije Stepinac nam je uzor hrabrosti koja nije pokleknula pred neljudskim ideologijama koje su bezočno nametale svoju laž, ni pred fašizmom ni pred komunizmom. Odvažno ih je prozivao za neljudskost i pozivao na ljudskost.

Međutim, komunistički diktatori nisu se s time mogli pomiriti. Najbezočnijim lažima i klevetama nastojali su ga poniziti  te prijetnjama sudom i tamnicom htjeli uplašiti. Da je tako posvjedočili su sami progonitelji kroz usta Milovana Đilasa, jednog od tadašnjih suradnika zločinca Tita, koji je izjavio: „Problem koji je Stepinac imao s Titom nije bila njegova politika prema ustašama, već njegova politika prema komunistima i ponajprije njegova vjernost Rimu.“  Te na drugom mjestu: „Da vam iskreno kažem, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac besprijekoran čovjek, jakog i neslomljivog karaktera. Iako zaista nevin, on je optužen, ali, opet, povijest nam često nudi primjere nevinih ljudi optuženih zbog političkih potreba.“

Stepinac nije pokleknuo, baš kao ni stameni starac Eleazar (prvo čitanje). Radije je prihvatio poniženje, osudu, zatočeništvo, nego da izda svoju savjest i vjernost Bogu.

Današnje vrijeme samo je naizgled drugačije od onoga u kojem me živio bl. Alojzije. Drugačije su ideologije i demagogije kojima se zemaljski moćnici služe, drugačiji su načini na koje se nastoji ljude uplašiti, pritisnuti, pokoriti ili osuditi. Međutim, u pozadini je to uvijek ista sotonska laž koja hoće čovjeka natjerati da odbaci Boga uvjeravajući ga da će tako biti slobodan, napredan, prosvijećen… Da će biti kao bogovi.

Međutim, kada se odbaci Boga, nije moguće ispravno spoznati i živjeti ljudsko dostojanstvo. Ljubav bez žrtve, sloboda bez odgovornosti, blagostanje bez rada, politika bez principa i ljudskosti, pravda bez istine, sve su to zablude na koje nasjedaju ljudi koji koje hoće izgraditi društvo bez Boga. Takvo društvo se uvijek na kraju pretvori u nasilni totalitarizam u kojem oni koji ugrabe vlast sve one koji im se ne pokoravaju na sve moguće načine kleveću, ponižavaju, sude i osuđuju.

Stepinac ih je sasvim otvoreno nazivao bezbožnim teorijama i ideologijama. On je usred ludila II. svjetskog rata hrabro izjavio da ne želi biti ničija politička trublja koja bi prilagođavala svoj glas časovitim željama i potrebama pojedinih stranaka i pojedinaca. „Mi smo, kazao je, za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga“ (homilija 31. listopada 1943.).

Imajući pred očima takvu nepokolebljivost bl. Alojzija donekle možemo razumjeti sve one kojima je smetao kao i one koji ga i danas blate i kleveću. Jer doista nije lako prihvatiti Stepinca koji je tako dosljedno bio vjeran Bogu i njegovoj Crkvi. Nije lako, jer prihvaćajući njega, čovjek se nužno nađe pred izazovom vlastitog obraćenja. A to je za nas ljude, u konačnici, ipak najveći i najteži izazov: vlastito obraćenje.

Prihvatiti Stepinca znači prihvatiti vjernost Bogu i njegovoj svetoj volji kao najveću mudrost i najveću potrebu čovjeka. Prihvatiti Stepinca znači prihvatiti istinu o čovjeku koja je zapisana u njegovu narav i koja nam je objavljena u Svetom Pismu. A to onda znači prihvatiti vjernost savjesti, koja je glas Božji u nama, nasuprot svim drugim glasovima koji nas hoće zavesti da je pogazimo. Prihvatiti Stepinca znači usvojiti načelo istinitosti o našoj prošlosti, načelo po kojem treba provjeriti sve neodržive klevete komunističke historiografije koje su zatrovale i još uvijek truju naš narod te mu zamućuju pogled prema budućnosti. Prihvatiti Stepinca znači raskrinkati sve lažne i neljudske ideologije koje niječu temeljne odrednice ljudske naravi i dostojanstva čovjeka te ga žele preodgajati kako bi ga bezočno iskorištavale za svoje neljudske interese.

Tim više smo mi uvjereni kako bl. Alojzije Stepinac može biti danas u našoj Domovini istinsko svjetlo i putokaz u prevladavanju svih nesuglasica, povijesnih i sadašnjih, te otkrivanju onih vrijednosti na kojima je jedino moguće graditi pravedno društvo, društvo u kojem će svaki pojedinac biti poštovan s punim dostojanstvom. Zato smo Bogu zahvalni za dar njegove svetosti, za sv. Ivana Pavla II. koji ga je uzdigao na čast oltara i potvrdio kao uzor svetosti. Zato molimo da bude proglašen svetim kako bi cijela Crkva i svijet bolje upoznali njegovo mučeničko i svetačko svjedočanstvo. I povrh svega zato ga uzimamo kao uzor koji sami možemo i trebamo nasljedovati. A neka dobri Bog odluči u svojoj providnosti kada će se to doista dogoditi. Kao što je naš Blaženik stavljao u Božje ruke sve svoje pouzdanje (In te, Domine, speravi!) vjerno vršeći ono što je pozvan vršiti, tako i mi stavimo u iste Božje ruke svoje živote, sadašnjost i budućnost našega naroda i Domovine, Crkve i cijeloga svijeta, a sami poučeni mučeničkim primjerom bl. Alojzija ponizno činimo ono što smo kao vjerni kršćani pozvani činiti. I neka nam kao i njemu utjeha u svim nevoljama bude naš milosrdni Otac nebeski. Jer kao što su obilate patnje kroz koje nam je prolaziti u našem zemaljskom hodu, tako će još više obilovati utjeha koju nam Bog daje u svome Sinu Isusu (v. 2Kor 1,6). Amen.

Pogledajte još

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Šesta vazmena nedjelja B – Ostanite u mojoj ljubavi!

Evanđelje: Iv 15, 9-17  Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim …

Biskup Tomislav Rogić blagoslovio je obnovljeni  prostora oko centralnog Memorijalnog križa na groblju Kvanj.

Šibenski biskup Tomislav Rogić u četvrtak 6. svibnja na gradskom groblju Kvanj blagoslovio je obnovljeni …

Održan susret dekana sa biskupom Tomislavom Rogićem.

Šibenski biskup mons. Tomislav Rogić u srijedu 5. ožujka susreo se sa dekanima Šibenske biskupije: …