Sestra dominikanka Ljubica Jurić svjedoči o svom redovničkom životu i pozivu.

Sestre dominikanke na svom facebook profilu u rubrici „Da se bolje upoznamo“ donose svjedočanstva svojih sestra. Danas su predstavile sestru Ljubicu Jurić, rodom iz srednje Bosne (Kraljeva Sutjeska) iz mnogobrojne obitelji (šestero djece). U samostan je došla s 25 godina. Prve zavjete je položila 1999., a doživotne zavjete položila je 2005. u Korčuli. U samostanu je sve skupa od kandidature (tj. ulaska u samostan) punih 24 godine! Trenutno živi u samostanu Gospe od Ružarija u Šibeniku, a svoj apostolat uz kućne/samostanske dužnosti vrši kao odgojiteljica u dječjem vrtiću bl. Hozana Kotorska u Šibeniku.

1. KAKO STE OSJETILI DUHOVNI POZIV, I ZAŠTO BAŠ DOMINIKANKE?

U ranim dvadesetim godinama svoga života, a negdje tamo 1995./1996. došla sam iz rodne Bosne u Korčulu, otok Korčula raditi u ”Dom Starih”. Tamo su radile i djelovale i sestre dominikanke. No, ja tada nisam još osjećala poziv. Jednostavno sam radila s njima i to je bio moj posao. Naime, i moja rođena (starija od mene) sestra je također dominikanka i tada je bila u to vrijeme u Korčuli. Zvanja u to vrijeme u Kongregaciji sestara nije bilo, i to već dugih 10 godina. Nisu imali kandidatica. Naša časna Zdravka molila me da molim za duhovna zvanja u njihovoj Kongregaciji (danas i mojoj hehe) te mi je dala molitvu za dominikanska zvanja. U Domu Starih bila je jedna kapelica u kojoj sam ja svaki dan molila tu molitvu za dominikanska zvanja. Jedan dan kada sam sjedila u kapelici i molila tu molitvu ”padne mi na pamet” misao ”Mogla bih i ja biti dominikanka!” Najprije sam to potiskivala u sebi, nisam to htjela nikome govoriti, međutim jedne noći u snu sam osjetila da me Bog zove. Ustala sam se nakon tog sna i rekla sam samoj sebi i Bogu da ću biti redovnica. I eto! Tu sam!

2. KOLIKO JE BILO TEŠKO ILI MOŽDA LAKO NAPUSTITI SVE ŠTO SI MATERIJALNO DO TAD STEKLA I POSTIGLA NEKU SVOJU SAMOSTALNOST VEĆ U RANIM DVADESETIMA? VIDITE LI NAKON TOLIKO GODINA REDOVNIŠTVA BLAGOSLOV U TOM NAPUŠTANJU SVEGA KAKO BI POSTALA REDOVNICA?

Da, već sam bila radila u Domu Starih dvije godine, imala sam svoj stan, imala sam osiguranje, stalni posao, itd. Pa mogu reći da sam se dosta borila u sebi između posla i napuštanja svega što sam stekla svojim trudom i radom. Stalno su mi se javljala pitanja ”Hoću li uspjeti? Je li to za mene? Što ako ostavim posao pa se vratim?”. Sve je to bilo tako, sve do trenutka dokle nisam tu svoju odluku predala Bogu u ruke i dokle god nisam ja s Bogom iskomunicirala i jednostavno rekla ”Evo, Bože ti to želiš i neka tako bude!”. Do tih trenutaka predanja sve mi je to bilo mučno, ta promišljanja ”Što Ako”. Međutim, kad Bog vodi On onda sve napravi da čovjek nađe svoj put do cilja koji je Bog zacrtao za njega. Je li vidim u tome svemu blagoslov nakon toliko godina? Da, sretna sam što sam tako odlučila! Drago mi je da sam tada povjerovala Gospodinu i da sam poslušala Njegov glas. Jer da sam ostala u svijetu, vjerojatno bih sebi postavljala pitanja i govorila si da bi bilo možda bolje da sam otišla u samostan, upravo zato što sam osjetila da me zove. A ovako, jedan dio života sam prošla, i zaista me više nije vuklo da izađem iz samostana, da se vratim tom nekom prijašnjem životu, poslu, svom stanu, egzistenciji koju sam si osiguravala. A ovaj duhovni, redovnički život je toliko neiscrpan, dubok, nema granica i to mi je uvijek duhovna i redovnička pustolovina!

3. 20 GODINA STE ŽIVJELI U SAMOSTANU SV. ANĐELA ČUVARA U KORČULI. VEĆINU TIH GODINA BILA SI ODGOJITELJICA U DV ANĐELI ČUVARI U KORČULI. NAKON TOGA DOBILI STE PREMJEŠTAJ U DUBROVNIK, I ODMAH NAKON GODINU DANA U ŠIBENIK. KAKAV JE OSJEĆAJ NAKON TOLIKO GODINA NAPUSTITI VELIKU ZAJEDNICU OD PREKO 30 SESTARA, I OTIĆI ŽIVJETI U MANJE ZAJEDNICE (DUBROVNIK I ŠIBENIK)?

Dvadeset godina rada u jednoj velikoj zajednici je jako lijepo iskustvo. Tu sam najprije došla. To je uvijek bilo moje početno gnijezdo. Tu sam bila od samog ulaska, sve sam dijelove redovničke formacije prošla u Korčuli. Rasla sam nekako s tim zidinama, s tom duhovnošću u tom samostanu, s tim sestrama tamo i nekako sam se uvijek pribojavala ”Što ako budem morala živjet u maloj zajednici…”, ali sam sebi rekla da nikad neću pitat premještaj i nikad neću odbiti premještaj. Bilo je teško napustiti nakon 20 godina Korčulu, bilo je i suza. Ali, bila sam spremna! I u Dubrovniku sam se vrlo brzo snašla. Tamo su i naša braća dominikanci i oni su jako susretljivi bili prema meni i jednoj našoj sestri dominikanki s kojom sam tamo djelovala. Bilo mi je super i s njom raditi i živjeti! Onda nakon godinu dana opet premještaj! Malo sam moram priznat bila šokirana, jer sam se tek navikla na Dubrovnik, ali bila sam i na to spremna! I sada mi je ovdje isto jako lijepo. Čim sam došla u Šibenik tu sam osjetila neku toplinu. Sve je obiteljsko. Susret sa sestrama je jako dobar i kvalitetan. I tu sam se vrlo brzo navikla i uklopila se u život. Ali, svakako da svaki premještaj ima neku težinu jer napuštaš nešto i neko mjesto, ljude. Ali ima i svoje radosti jer širiš horizonte, upoznaješ nove ljude, novi susreti, i to je to bogatstvo našeg života i apostolata služenja svim ljudima! To uvijek treba gledati s te vedre strane, te premještaje.

4. VAŠA ROĐENA SESTRA JE ISTO DOMINIKANKA. KAKAV JE OSJEĆAJ IMATI ROĐENU SESTRU REDOVNICU?
Sa svojom rođenom sestrom (s. Bernardica Jurić) nisam nikada živjela u istom samostanu! He he ..ali lijepo je kad se susretnemo na nekim zajedničkim susretima (Dani Kongregacije), duhovne vježbe. Kad idemo na godišnji, nekako gledamo da idemo skoro pa u isto vrijeme, pa da barem tjedan dana budemo zajedno u rodnoj kući…Lijepo je imat sestru u samostanu! Ali ja nisam postala dominikanka jer je ona dominikanka, niti mi je ona to ikad sugerirala. Jednostavno me je privukla ljepota habita, ta anđeoska boja i taj poziv koji sam čula u svom srcu.

5. MNOGE DJEVOJKE/MLADIĆI OSJEĆAJU DUHOVNI POZIV, ALI KAO ŠTO STE I VI PRIJE 24 GODINE PUNO RAZMIŠLJALI I BORILI SE S TIM NAPUSTITI SVE (POSAO, KARIJERU, STAN, ITD.) I KRENUTI U NEPOZNATO, TAKO SE I MNOGI MLADI DANAS BORE S TIM ODLUKAMA. ŠTO IM VI IMATE PORUČITI?
Najbolje je prepustiti se Bogu i vjerovat u ono što On od nas traži! Jer ako mi čvrsto vjerujemo i osjetimo taj duhovni poziv, ne bismo se trebali bojati! Treba vjerovat Bogu i krenut za Njim! Ovaj materijalni nas život sputava, vuće nas natrag i nekako nam govori ”A što će biti, kako će biti…” Kod Boga nema ”AKO, KAKO, ŠTO AKO…” Kod njega je ”Da” ili ”Ne” i to je vrlo jednostavno. Osoba koja želi poći za Kristom u redovništvo mora biti odlučna i hrabro reći ”Da”, ili to zakopati u sebi pa se nakon nekoliko godina ponovno pitati ”Što bi bilo, kad bi bilo”. A to je samo dodatno mučenje samog sebe. Potrebna je čvrstina i hrabrost u duhovnom životu! Bog nas nikad neće napustiti. Mi njega možemo, ali On nas ne!

izvor : facebook sestara dominikanki