Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Sv. Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac

„Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. 26 Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.“ (Iv 12,24-26)

Ove nedjelje, 21. lipnja, mi u gradu Šibeniku slavimo 50. obljetnicu kanonizacije sv. Nikole Tavelića. U Rimu 21. lipnja 1970. g. papa Pavao VI. našeg sugrađanina Nikolu Tavelića, franjevca, svećenika, misionara i mučenika proglasio svetim. Nikola je time postao prvi Hrvat koji je službeno ubrojen u svece Katoličke Crkve.
Štovanje svetaca nama vjernicima na posebno zoran način predočava životvornu snagu naše vjere, koju su oni u svojim životima živjeli do herojskog stupnja. Sveci i mučenici pokazuju nam kako vjera ima snage čovjeka izdići iznad njega samoga, preobraziti ga od običnog zemljanika i smrtnika te učiniti nebesnikom i besmrtnikom; kako ga od neznatnog pojedinca može preobraziti i učiniti posebnim, sasvim osobitim, poznatim i neponovljivim članom svetog Božjeg naroda.
Svetački govor posebno dobiva na snazi onda kada se radi o svecima s kojima nas veže pripadnost istom narodu, jeziku i kulturi, kako smo mi vezani s našim Nikolom. On je, doduše, živio davno prije nas, u 14. st., ali rodio se i odrastao u našem gradu i govorio našim hrvatskim jezikom. Bio iz plemićke obitelji, što mu je tada jamčilo ugled i blagostanje. Ipak, Nikola se opredijelio svoj život potpuno staviti u službu naviještanja evanđelja po primjeru sv. Franje. Svećenička i redovnička gorljiva poslušnost odvela ga je najprije u Bosnu, gdje je u teškim uvjetima misionario dvanaest godina. Nakon toga odlazi u Isusovu domovinu, u Jeruzalem, gdje je nakon nekoliko godina služenja podnio mučeničku smrt zajedno s još trojicom subraće franjevaca. Bilo je to 1391. g.
Papa Pavao VI. u Apostolskom pismu, kojim je podijelio svetačku čast sv. Nikoli i njegovim drugovima, navodi da su bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krjepostan život te potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda. Njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu je blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Što nama danas, svojim sunarodnjacima, poručuje sv. mučenik Nikola sa svojom subraćom? Oni nam svjedoče iznad svega vjernost Kristu do smrti. Njihovi životi su primjer kako je moguće i potrebno sve riječi Isusa Krista, pa i ove koje smo čuli u svetom evanđelju, shvatiti sasvim ozbiljno, kao riječi života, kao svijetlo i put kojim nam svima valja ići i prispjeti tamo gdje su oni.
Ove Isusove riječi u kojima nas poziva na odricanje od samoga sebe jako su tvrde, oštre, izazovne… Čini se, pretjerane. Naglavačke okreću ljudski način razmišljanja i ruše onaj stav prema životu koji se nama ljudima sam od sebe nameće. Ali ove riječi su istinite i ozbiljne, jer su riječi Božje. One izriču duboku istinu o čovjeku. Čovjek nije stvoren za sebičnost, već zato da se u životu založi, da bude plodan, da poput sjemena padne na tlo, strune i donese rod… Drugim riječima, da svoj život potpuno pretvori u dar ljubavi. Drugačije neće moći steći taj toliko žuđeni nutarnji mir i slobodu.
Ovu istinu svatko od nas, ako hoće, može jasno vidjeti u vlastitom iskustvu, ali još više u iskustvu današnjeg svijeta i ljudi oko nas. Danas je vrijeme vrlo naglašenog potrošačkog mentaliteta, vrijeme propagiranog individualizma i neovisnosti, okrenutosti čovjeka samome sebi, netko reče vrijeme racionalne sebičnosti. Kod ljudi vidimo maničnu želju da se sve iskusi, da se sebi priušti sve što se poželi i može. Danas čovjek jedva da razumije govor žrtve i odricanja. Možda tek za nekakav vremeniti cilj, koji bi mu donio samo još više novca, moći, užitka i slave. Ali taj isti današnji čovjek, u sebi duboko nesretan i dezorijentiran, jasno pokazuje svo prokletstvo sebičnosti i pukog udovoljavanja svojim porivima. Tako na bolan način potvrđuje upravo ovo što Isus govori: Tko hoće život sačuvati, izgubit će ga.
Sebičnost vodi u nemir, u nezadovoljstvo, u prokletstvo bavljenja samim sobom. Jeste li ikad vidjeli sretna sebičnjaka? Može li čovjek biti zadovoljan sa sobom onda kada cijeli svoj život podredi samo svojim željama i nagonima? Jeste li ikad vidjeli sjaj u očima, smirenost i sigurnost na licu onoga koji samo zna za sebe, svoju karijeru, koji se vodi vlastitom pohlepom i taštinom, koji nema morala i stida, niti za ikog drugog mari? A pogledajte oči čovjeka koji se zna odricati i misliti na druge. Pogledajte zadovoljstvo čovjeka koji se žrtvuje, čovjeka koji ozbiljno i odgovorno prihvaća svoj život, živi ga po Božju, pobožno, slaveći Boga i čineći dobro svima oko sebe.
Ono što nas posebno treba brinuti jest činjenica da se sebičnost i okrenutost sebi kao kakva kuga zavukla i među nas kršćane. I mi, jednako svećenici i redovnici kao i svi ostali vjernici, sve teže i teže prihvaćamo govor žrtve i odricanja. Kao da nismo više tako čvrsto uvjereni da nas samo Bog do dna poznaje, da ćemo istinski živjeti, i doživjeti nutarnji mir i zadovoljstvo, samo onda kada dopustimo da nas njegova riječ do kraja prožme, nadahne i njegova milost ojača. I zato je među nama, i u obiteljima i u samostanima, tako puno nezadovoljstva, tjeskobe, umora …
Primjer svetog Nikole zato nam svima treba biti poticaj da odvažno stanemo pred Boga i svoju savjest te se zapitamo o svojoj vjeri. Koliko sam uvjeren u istinitu naše vjere i koliko sam spreman za nju trpjeti?
Naš narod, Crkva, cijeli svijet doista trebaju ljude, muškarce i žene, svećenike, redovnike i redovnice, očeve i majke, koji su spremni biti požrtvovni svjedoci ljubavi, vjerni svojoj savjesti i svom kršćanskom uvjerenju. Ako ih našem narodu ne bude, ako mi ne budemo takvi, ostat ćemo bez budućnosti.
Zrno koje ne umre, ne može donijeti roda, kazao je Isus. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga. Žrtva, svjedočenje životom, mučeništvo, to je zalog istinskog života. Mi čvrsto vjerujemo da nijedna žrtva nije uzalud. Bog sam će nagraditi svaki trud i muku. Štoviše, on ih ugrađuje u Isusovu spasiteljsku žrtvu na križu. Nije to tek obična vjernička fraza, nego živa stvarnost koju sveti hrvatski mučenik Nikola i cijela nebeska vojska mučenika već sada svjedoči.
Sv. Nikolu volimo predstavljati u gorućem plamenu s križem u rukama i pogleda uperenog prema nebu. Vjerujemo da mu je križ dao snage da prihvati svoj križ i donese ga do svoje Golgote s koje je doživio zoru uskrsnuća.
Zato i mi trebamo čvrsto držati križ u svojim rukama, gledati ga i kroz njega gledati nebo. Trebamo se nagledati Križa Kristova, naslušati se njegova govora, osnažiti se njegovom pobjednom snagom. Trebamo dopustiti da nas obasja svijetlo što izbija na obzoru Muke Gospodnje, da nas ispuni svojim osloboditeljskim sjajem i ponese putem križa do naše Golgote, s koje ćemo zajedno s Kristom i sa sv. Nikolom prijeći u nebesku slavu.

Pogledajte još

Arhivke snimke. Mjuzikl djece iz OŠ Brodarica posvećen sv. Nikoli Taveliću izveden prije 20 godina 13. studenog 2000.

Prije dvadeset godina za tridesetu obljetnicu kanonizacije sv. Nikole Tavelića Samostan svetog Frane, župa Brodarica …

Pismo predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimira Puljića uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić uputio je u nedjelju 15. studenog …

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 33. nedjelja kroz godinu A – Talenti – darovi radosti za radost

Prispodoba o talentima je jedna od najpoznatijih koje je Isus ispripovjedio. Po njoj je riječ …