Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Nedjelja uskrsnuća Gospodinova – Poruka praznoga groba

Na dan Uskrsa u svetim misama čitamo prvi Ivanov izvještaj o Isusovom uskrsnuću. Vrlo je neobično da se u njemu sam Isus ne pojavljuje i samo se dva puta spominje. Gotovo usput. U središtu cijelog prizora je prazan grob s povojima u koje je Isusovo tijelo bilo umotano. Riječ grob se ponavlja sedam puta u devet rečenica teksta. Marija i učenici su zbunjeni. Zagonetan je također onaj drugi učenik, koji s Petrom dolazi na grob. Ivan ga više puta spominje u evanđelju. Ne navodi mu ime već jednostavno kaže za nj učenik koga je Isus ljubio. On je uz Isusa u najvažnijim trenucima. Na posljednjoj večeri mu je najbliži. Pod križem je zajedno s Isusovom majkom Marijom. Sada je među prvima na njegovom praznom grobu. Prvi će ga prepoznati u uskrsnom susretu na Genezaretskom jezeru. Crkvena tradicija drži da se radi o samom piscu ovih redaka, apostolu Ivanu.

Predstavljajući sebe kao učenika koga Isus je ljubio uvjeren sam da Ivan hoće kazati kako je on sebe pravo pronašao tek u Božjoj ljubavi koju je doživio u Isusu kao njegov učenik. Božja ljubav je ona po kojoj jesmo to što jesmo. Ona nas u našoj najdubljoj biti određuje. Ona je naše ime i naš identitet. U tom smislu ljubljeni učenik je poziv svima nama da se u njemu prepoznamo. Pisac Ivan hoće nas tako potpuno uvući u svoj događaj. Hoće da i mi otkrijemo kako smo ljubljeni učenici Isusovi.

Kada je taj učenik ušao u prazan grob, zapisao je Ivan, on vidje i povjerova.

Odsutnost tjelesnog gledanja Isusa ima snažnu poruku. Uskrs se dohvaća vjerom. Životna zbilja unutar sebe ne sadrži odgovor o samoj sebi. Ona, kakva god bila, na kraju nudi tek grob, smrt i grobnu prazninu. Ali ta praznina budi slutnju, zapitanost. Potiče da se otvorimo prema onomu što se ne vidi nego traži da se povjeruje… U susretu s grobnom prazninom čovjek nužno ostaje zapitan. Što se zbilo? Gdje je on? Koji je uopće smisao ljudskog života? I to je dobro. Dobro je da nas obuzme praznina i zahvate ta pitanja. Vjera u uskrsnuće rađa se u suočenju s prazninom groba, s nedostatkom smisla. Izrasta iz gledanja svega što je oko nas, i na što nemamo uvijek odgovora. Vjernik mora pristati na prazninu. Mora doći na grob i ući u nj. Mora se zapitati što se događa, što je u grobu. A onda dati prostora vjeri i milosti. Grobovi su mjesta gdje se najsnažnije sluti uskrsnuće.

Tko izbjegava prazninu groba nužno ostaje bez životne perspektive. Tko se ne suočava sa životnim prazninama, nužno ostane zatvoren u njih. Tko misli da razumije i prihvaća samo ono što razumije, a sve drugo ostavlja po strani kao nerazumno i nepotrebno, taj sama sebe osuđuje da neprestano bježi od grobova, od praznina života i traži lažnu utjehu u surogatima istine, u praznoj estetici, cinizmu ili patetici. Ali praznina ostaje i onda kada je mi niječemo. Ako je pokušavamo zaobići, ona će nas neminovno zaskočiti tamo gdje je ne očekujemo. Jer pitanja o sebi, koja pokušavamo izbjeći, ostaju trajno prisutna u našoj nutrini kao žudnja, kao tjeskoba, kao duboki nemir našega bića koji treba puninu. Nihilizam, agnosticizam, skepticizam, relativizam, subjektivizam, njuejđevski sinkretizam i slično, sve su to samo prazne iluzije kojima ljudi, onda kada pokušavaju pobjeći od praznoće i gluhoće groba, pokušavaju ispuniti prostore duše koja vapi za puninom.

Susret s Uskrslim jest i ostaje trajno čin vjere koja se otvara nadspoznatljivom, Bogu po kojem je sve postalo i bez koga nije postalo ništa. S tom vjerom ponovno se okrećemo našoj stvarnosti čiju prazninu sada ispunja Logos – Božja Riječ u kojoj je smisao. Vjera nam daje da već sada pred smrću i grobovima možemo doživjeti iskustvo punine.

Upečatljivo je trčanje učenika na Isusov grob. U njemu možemo prepoznati proces sazrijevanja vjere u uskrsnuće. Trčanje izražava vjeru koja žudi za spoznajom Boga. Do groba dolazimo zapitani, zadihani, oslonjeni na sluh, vid, na svoje (ne)znanje… Od groba dalje možemo poći samo s vjerom. Od praznine stvarnosti, od koje ne bježimo nego ju sjetilima gledamo i umom spoznajemo, vjerom se otvaramo punini, otvaramo se Njemu da nam se pokaže. Tada, u vjeri da je živ, da nije u grobu, on nam dolazi u susret.

Ivan završava opis ovog događaja tvrdnjom kako još nisu upoznali Pisma da on treba da ustane od mrtvih. Neobično, učenici koji su toliko slušali Isusa, između ostalog i višekratno nagoviještanje smrti i uskrsnuća, kojima uz to nisu bila nepoznata niti starozavjetna proročanstva o Mesiji, ovdje se tvrdi da ne upoznaše Pisma?! Radi se o pristupu Objavi. Pismima, osobito onome što je Isus govorio, valja pristupati s vjerom u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće prethodi čitanju Pisama. Ona je ključ koji ih otvara. Očito je da se Pisma mogu i drugačije čitati. Ali bez vjere u uskrsnuće u njima ne možemo uočiti ono najdublje, najvažnije, najspasonosnije što je objavljeno. Da je Isus pobijedio smrt i učinio da nama zasja život i besmrtnost.

Uskrsli Gospodine, otvori oči moje vjere da gledam Tvoju slavu uskrsnuća u kojoj si i meni pripravio mjesto.