Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Druga korizmena nedjelja B – Preobraženje – Isusova vizija (naše) budućnosti

Evanđelje: Mk 9, 2-10

 Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.

Samo čovjek koji ima cjelovitu viziju života, viziju budućnosti prema kojoj sve ide i u kojoj se sve ispunja, samo takav može donositi dobre odluke, izdržati sve kušnje, podnijeti svaku muku, pa i samu smrt. Čovjek vizije zna podići svoj pogled onkraj trenutnog i prolaznog te vidjeti ono što je trajno i nadvremensko, ono što nam je Bog već pripravio u vječnosti. A to je preobraženi čovjek u zajedništvu s Bogom.
Pavao (drugo čitanje) vrlo nadahnuto izriče kršćansku viziju života koja se temelji na vjeri u Božju naklonost prama: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8, 31-32).
Abraham, praotac naše vjere, također je imao viziju. Radi nje je mogao ostaviti sigurnost doma te krenuti u neizvjesnost lutalačkog života. Još više, mogao je biti spreman svoga sina jedinca Izaka žrtvovati Bogu, kada je bio uvjeren da to Bog od njega traži. Zbog vjere koja ide do potpune poslušnosti Bogu i onda kada to od njega traži odricanje od sina koji mu je draži i od vlastitog života, Bog Abrahamu uzvraća blagoslovom i potomstvom. Mnogima je ovaj prizor jeziv. Slika bešćutnog Boga koji tako okrutno traži od čovjeka pokornost, koji kažnjava, kojega se treba bojati, duboko je usađena u ljudsku psihu. Mnogi iz te faze vjere nikada ne iziđu. Misle da je Bogu u njegovoj uzvišenosti jedino stalo do toga da sačuva svoj božanski autoritet. Kao da mu ga itko može dovesti u pitanje?
Istina je sasvim drugačija, i to svjedoči Abrahamov primjer. Abraham je vjerovao da Bog nikada ništa od nas ne traži za sebe, nego samo zato da bi nas oslobodio iskrivljenih veza i posjedovanja te osposobio da od njega možemo primiti onaj dar života koji nam on hoće darovati. To je bolan proces na kojem se trebamo oslobađati svojih iskrivljenih slika Boga i iskrivljenih odnosa prema Božjim darovima. Dokle god smo usredotočeni na stvari i ljude, a ne na onoga koji nas je njima obdario, nećemo razumjeti Božje postupke u svom životu. Dokle god dajemo misleći da gubimo što smo dali, nećemo biti sposobni primiti ono što davanjem dobivamo. Sve što imamo, sve što jesmo, sve što jedni drugima značimo, sve je to Božji dar. I samo Bog nas može poučiti kako sa svim tim živjeti, kako živjeti svoje roditeljstvo, sinovstvo, svoj brak, svoje bratstvo i sestrinstvo, svoja prijateljstva… Abraham nas tako svojom vjerom poučava da istinski posjedujemo samo ono što smo spremni Bogu žrtvovati. Sve drugo ne posjedujemo, nego ono nas posjeduje.
Isus je imao viziju. Bila je to vizija Uskrsa. Ona ga je vodila k Jeruzalemu, jačala na križnom putu, opravdala raspeće i smrt na Golgoti. U događaju preobraženja (evanđelje) Isus želi svoju viziju budućnosti, Uskrsa, ucijepiti u duše svojih učenika, kako bi je i oni imali onda kada se u Jeruzalemu bude događao krvavi pir mržnje i smrti. Vodi ih na visoku goru. Gledaju ga u njegovoj slavi kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Iz Lukina evanđelja znamo da su razgovarali o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu (v. Lk 19,31). Isus do kraja ispunja Zakon i Proroke, koje simbolično predstavljaju Mojsije i Ilija. Njegova muka i smrt predstavljaju se u nadvremenskoj viziji kao Izlazak i oslobođenje cijelog ljudskog roda.
Saznati budućnost, to je uvijek izuzetno golicalo ljudsku maštu. I danas, osobito u vremenima velikih kriza i nevolja, naivni znatiželjnici izdašno plaćaju kojekakve vidjeoce ili proricatelje, ne bi li dobili kakvu predodžbu o onome što se ima dogoditi. Istina, Isus je rekao da samo Otac nebeski zna vrijeme i čas, a nas pozvao na molitvu i budnost. Ipak, nije nas ostavio bez proroštva o budućnosti, bez vizije. Ta vizija međutim nije nikakvo vračanje ili gatanje, nije nešto što bi se tražilo u kartama, u zvijezdama ili u sumnjivim viđenjima i objavama, već u molitvi i pouzdanju u Božja obećanja. Za onoga koji vjeruje, budućnost je vrlo očita i sasvim sigurna. Nema ni malo dvojbe u njezino ostvarenje. Zapisana je u knjizi, u Svetom Pismu i ne čita se bolesnom znatiželjom već iskrenom vjerom. Ne plaća se novcem već odricanjem od prolaznog i pouzdanjem u obećano.
Samo onaj koji ima cilj, može putovati. Samo onaj koji zna kamo putuje, može ispravno izabrati put. Samo onaj koji ljubi, može spremno žrtvovati i izdržati svaku patnju. Samo onaj koji vjeruje u pobjedu, može ne bojati se. Preobraženje je naš cilj. Valja nam ga imati pred očima uvijek, napose onda kada dođe vrijeme tjeskobe i progona.
Petar hoće ostati na gori preobraženja. Ali Isus ih vodi natrag. Preobraženje se ne događa bez žrtve, kako je to Petar htio. Nećemo ga pronaći ni u kakvoj čaroliji ili magiji, ni u kakvom usiljenom duhovnom zanosu ili površnom emotivnom uzbuđenju. Svatko tko želi doživjeti preobražavajuću snagu vjere nužno mora proći kroz Abrahamovo iskustvo odricanja, odnosno kroz Isusovo iskustvo križa. A to znači kroz žalost umiranja, kroz gubitak svega što imamo, pa i onoga što mislimo da nam najviše pripada, kao što je vlastiti život ili vlastito dijete… Kada se čovjek odluči na put nasljedovanja Isusa, a to znači uzeti svoj križ i nositi ga za Isusom koji nosi svoj križ, on je na putu preobraženja. I samo tada. To je jedini put kojim se dolazi do nebeske proslave, jer nas on jedini istinski oslobađa od svega prolaznog što nam priječi pristup nebeskoj proslavi.
Vjera je tako vizija vlastite budućnosti koja nas prema istoj nosi, pomaže nam da nadiđemo sadašnje vrijeme i prostor. Takva vjera razbija sva naša ljudska ograničenja, osposobljava nas da gledamo i putujemo naprijed puni povjerenja, bez obzira na zlopaćenja i neizvjesnosti.
Isus brani da se o viđenju govori drugima. Viđenje se teško može izgovoriti. Ono treba ostati duboko u meni kao moje iskustvo, kao moja vizija, kao moj cilj koji me nosi naprijed. Druge ne treba uvjeravati svojim viđenjima, već svojom vjerničkom postojanošću.

Pogledajte još

U Vodicama kršten Toma, deveto dijete Suzane i Kriste Krluk.

U župi Vodice, u župnoj crkvi Našašća sv. Križa, preko misnog slavlja  župnik don Franjo …

U župi Gradac biskup Tomislav Rogić krstio je Davida Pastuovića šesto djete u obitelji Jelene i Ante.

U župi Gradac, u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije, preko misnog slavlja  šibenski biskup …

U Vukšiću slavljena misa za sve poginule hrvatske branitelje i civilne žrtve rata župe sv. Mihovil Lišane.

Na Uskrsni ponedjeljak u župnoj crkvi sv. Mihovila u Vukšiću ,  služena je misa za …