Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Evanđelje: Mt 22, 1-14
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
Riječ Gospodnja.
Isus u prispodobi kraljevstvo Božje uspoređuje s kraljevskom svadbenom gozbom. Zanimljivo, ne uspoređuje ga sa zajednicom koja moli ili slavi obred. Zašto? Svadba je u pravilu najradosnije slavlje u našoj ljudskoj praksi. U njezinom središtu je bračni zavjet ljubavi mladenaca. Bračna ljubav je okosnica obiteljskog zajedništva u kojem se rađa život i zato razlog za najveće slavlje. I zato domaćini ne žale ni novca ni truda kako bi gosti na njihovoj svadbi mogli sudjelovati u njihovoj radosti.
Bog želi da mi ljudi budemo radosni, da uživamo njegovu božansku radost. Svojim učenicima na Posljednjoj večeri, kada im je naložio da jedni druge ljube kao što je on njih ljubio, Isus je kazao da im to govori zato da njegova radost bude u njima i da njihova radost bude potpuna. Sve što Bog čini za nas, sve što nam govori i što nam zapovijeda, čini samo zato da doživimo njegovu božansku radost. Zato slika kraljevske svadbene gozbe.
Isus pripovijeda kako kralj, koji predstavlja samoga Boga, šalje svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu njegova sina, a oni poziv ne prihvaćaju. Prvi pozvani na gozbu su oni koji su kralju i njegovu sinu najbliži. To su vjerski vođe, učitelji i starješine Božjeg naroda, kojima Isus pripovijeda ovu prispodobu. Oni su se toliko usalili i uzoholili u svojim pozicijama časti i vlasti da su postali imuni na Božje pozive.
Kralj ne odustaje te im ponovno šalje druge sluge s uvjerljivijim riječima kako je sve pripravljeno za svadbu. Od njih se ništa ne traži nego samo da dođu na slavlje. Međutim, oni se ni tada ne odazivaju. Jedni nalaze izgovore koji se svode na zaokupljenost svojim poslovima, dok drugi uzeše zlostavljati i ubijati kraljeve sluge. U ovome jasno iščitavamo povijesnu dramu vjere i nevjere cijelog Božjeg naroda. Umjesto zahvalnog klanjanja pravome Bogu, Bogu koji ih je oslobodio iz ropstva i doveo u zemlju mira i blagostanja, vođe i narod su se okrenuli idolima novca, moći, užitka, časti… Njihova idolopoklonička (ne)vjera dovela ih je dotle da su Božje proroke, koji su ih opominjali da se ostave grijeha i obrate k Bogu, osuđivali, zlostavljali i ubijali.
Kraljeva odgovor na drugo odbijanje poziva i zlostavljanje slugu je jezivo brutalan. On šalje vojsku da pogubi ubojice i razori njihov grad. Ovaj prizor nas podsjeća na strašno razaranje Jeruzalema i Hrama koje su izveli Babilonci te odveli narod u Babilon u sužanjstvo. Taj događaj su starozavjetni vjernici razumjeli kao Božju opomenu zbog nevjere i poziv na obraćenje. Uz to nas podsjeća i na ponovno razaranje Jeruzalema i Hrama koje će izvesti Rimljani četrdesetak godina nakon Isusova zemaljskog života.
Kralj, međutim, od gozbe ne odustaje. Sada šalje sluge da izađu van i pozovu na svadbu sve odreda na koje naiđu, i zle i dobre. U ovome prepoznajemo djelo apostola i Crkve koji će Isusovu radosnu vijest o kraljevstvu Božjem naviještati svim narodima po svijetu.
Može nam se činiti neobičnim da sluge uz dobre pozivaju i zle, pa potom, kada kralj u svadbenoj dvorani uočava čovjeka neprikladno odjevena, on naređuje slugama da ga svežu i izbace van u tamu. Neshvatljivo gruba reakcija kralja koji najprije poziva sve redom bez ikakvih uvjeta da bi kasnije nekoga zbog neprikladna odijela grubo izbacio van. Kako to shvatiti?
Bog ne dijeli ljude na zle i dobre. On svoju ljubav daruje svima bez razlike, cijelom ljudskom rodu. Iz nje nitko nije isključen. On je dobri Otac i svi ljudi su njegova ljubljena djeca, i svi su jednako pozvani pristupiti njegovoj kraljevskoj gozbi. Ipak, njegov poziv je potrebno cjelovito prihvatiti. Nije dovoljno samo se načelno odazvati. Potrebno je obraćenje. Licemjerna vjera, ona koja glumi obraćenje, jednaka je nevjeri koja Boga potpuno odbacuje.
Kada je Isus započeo propovijedati kraljevstvo nebesko u prvoj rečenici s navještajem kraljevstva pozvao je na obraćenje: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ A obratiti se radi kraljevstva nebeskog znači prihvatiti njegove vrijednosti, usvojiti njegova načela, odreći se svega što priječi da se ono u nama potpuno nastani.
Prema tome, možemo tako kazati, nije Bog taj koji nas kažnjava za naše grijehe nego smo mi ti koji se sami isključujemo iz njegova kraljevstva onda kada se opredjeljujemo za zlo, odnosno kada ga se radikalno ne odričemo. Kada svojim životnim izborima odbacujemo Božju ljubav, mi ostajemo bez nje. Bog nas ne želi na silu uvući u svoje kraljevstvo. On poštuje našu odluku i onda kada se okrećemo od njega. Međutim, posljedica toga je život bez Boga i njegove ljubavi. A život bez Boga i njegove ljubavi nužno se svodi na tamu, tjeskobu, plač, propast, smrt…
Grubi postupak kralja prema onima koji odbijaju njegov poziv kao i prema onomu koji je neprikladno obučen na svadbenoj gozbi ne izriče Božju srdžbu i odmazdu za nevjeru grješnika nego neugodno upozorenje na pogubne posljedice grijeha za one koji se grijeha ne odreknu. U tom pogledu ni završne Isusove riječi kako je mnogo zvanih a malo odabranih ne smijemo shvaćati kao prijetnju da će biti malo onih koji će se spasiti – to prepustimo Božjem milosrđu – nego kao upozorenje da smo svi pozvani ali se trebamo i odazvati.
