Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 26. nedjelja kroz godinu A –Svima nam je potrebno obraćenje

Evanđelje: Mt 21, 28-32

Predomisli se i ode. Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje.

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Riječ Gospodnja.

U evanđelju ove nedjelje slušamo Isusovu prispodobu o ocu koji šalje sinove na rad u vinograd. Prvi najprije odbija poći, ali se kasnije predomišlja i ode. Drugi spremno obećava poći, ali ne ode. Isus pita svoje sugovornike, bili su to svećenički glavari i narodni starješine, tko je od njih ispunio očevu volju. Oni odgovaraju onaj prvi. On njima na to upućuje vrlo oštre riječi ukora zato što nisu povjerovali Ivanu Krstitelju s jasnom aluzijom da su oni onaj drugi sin iz prispodobe.
Prispodoba je vrlo jednostavna. Zato smo u opasnosti da joj površno pristupimo. Tim više što se i odgovor na Isusov pitanje sam od sebe nameće. Međutim, ako doista hoćemo iz nje izvući ozbiljnu pouku za sebe, onda moramo propitivati dalje. Trebamo se prije svega zapitati koga od nas predstavljaju njezini likovi.
Otac, to je sasvim jasno, predstavlja dobroga Boga. Poziv na rad u vinograd je poziv na život po vjeri koja traži od nas da vršimo volju Božju i tako sudjelujemo u njegovom djelu stvaranja i otkupljenja. U dvama sinovima mi ćemo lako prepoznati dvije skupine ljudi. U prvome, onom koji je najprije odbio očev poziv ali se kasnije predomislio, prepoznajemo ljude koji Boga i vjeru ne prihvaćaju, ne smatraju se vjernicima, ne vrše nikakve vjerske običaje niti mare za bilokakve Božje zapovijedi. Međutim, neki od njih u nekom dijelu svoga života, potaknuti nečim što im je otvorilo oči za Boga, mijenjaju svoj život, obraćaju se i počinju živjeti po načelima vjere. Među takvima ćemo lako prepoznati braćene carinike i grješnike koji su se okupljali oko Isusa.
U drugom sinu, onom koji riječima spremno prihvaća očev poziv ali ga ne izvršava, prepoznajemo ljude koji se rado izjašnjavaju kao vjernici ali samo na riječima, dok stvarno ne žive sasvim u skladu s načelima iste vjere. Takvi će redovito slavit blagdane, obaviti sakramente, rado se kititi vjerskim simbolima, njegovati vjerske običaje, ali će se u svojim stavovima i djelima voditi sasvim drugim načelima, ponekad potpuno suprotnim od onih koje riječima ispovijedaju. Takvi su skloni, osobito kada im to može priskrbiti određenu korist, glumiti vjernost Bogu i njegovu zakonu. U njima ćemo prepoznati mnoge vjernike Božjeg naroda Isusova vremena zajedno s tadašnjim svećenicima, s farizejima i pismoznancima. Oni su se silno trudili naizvan živjeti po Božjem zakonu, vjerno ispunjavati sve zapovijedi i propise, dok su iznutra bili Bogu nevjerni, dvolični, sebični i oholi.
Mi sami sebe baš i nismo skloni prepoznati u nekoj od ovih dviju skupina. Uz ova dva sina mi ćemo najradije zamisliti i trećega koji je odmah pristao poslušati oca i doista to učinio, otišao je u vinograd i marljivo radio skupa sa svojim ocem. Međutim, trećeg sina u prispodobi nema. Isus ga ne spominje. Znači li to da ga niti u stvarnosti nema i da bismo mi sebe ipak trebali tražiti u jednom od ove dvojice? Očito. Isus je ovu prispodobu ispripovjedio upravo takvima koji su bili sasvim uvjereni u svoju pravednost, da su dovoljno vjerni, pravedni i zaslužni, i da im ne treba obraćenje. Bili su to prije svih spomenuti vjerski vođe i učitelji u Božjem narodu.
Naime, ovoj prispodobi prethodila je rasprava Isusa s glavarima svećeničkim i starješinama oko njegova autoritete. Oni njega pitaju tko mu je dao vlast da poučava, a on je njima odgovara protupitanjem o krstu Ivana Krstitelja, je li od Boga ili ljudi. Tim pitanjem htio im je otvoriti oči da uvide svoju zabludu. Međutim, oni su kukavički izbjegli iskreno odgovoriti. Jer da su kazali da je Ivanov krst od Boga, onda bi morali objasniti zašto ga nisu prihvatili. A kazati da je od ljudi bojali su se, jer je narod Ivana smatrao istinskim prorokom.
Ovu prispodobu nikako ne bismo smjeli shvaćati kao umanjivanje bilo čijeg truda da živi kao vjernik, ni onog kojeg su u svoj život ulagali licemjerni svećenici i pismoznanci Isusova vremena, ni onog kojeg ulaže bilo tko od nas današnjim vjernika. S druge strane još je manje ne smijemo shvaćati kao zanemarivanje pogubnih učinaka grijeha i grešnog života. Grijeh je najveće zlo koje čovjeka može zadesiti. Oko toga nema dvojbe. Svaki grješnik, da bi prispio u kraljevstvo Božje, mora se radikalno odreći svojih grijeha (prvo čitanje). Isus je više puta i sasvim jasno pozivao na obraćenje, bez kojeg naprosto nije moguće ući u kraljevstvo nebeskog (Mt 4,17; 18,3). Ali cilj obraćenja nije u tome da mi iz kojekakvog razloga ugodimo Bogu nego da se odreknemo tereta grijeha koji nam priječe doživimo njegovu milost. A među grijesima se redovito na prvo mjesto stavlja oholost (taština, samoljubivost). Ne bez razloga, jer je to grijeh koji nagriza svako dobro. On se vrlo podmuklo zna zavući u vjerničko srce pa ga zaraziti samodopadnim uvjerenjem da je dovoljno dobar i da ne treba obraćenja. Tako je opasnost od oholosti tim veća što se netko više trudi živjeti po Božjoj volji. Ovom prispodobom Isus nas najozbiljnije upozorava na to.
Bog nije gospodar, kako ga je nazvao drugi sin (?), koji bi nas htio izrabiti radi svoje osobne koristi. To njemu nije potrebno. I tako ga zamišljati pogubna je zabluda. On je naš dobri Otac koji nas bezuvjetno ljubi. Njegova jedina želja je da nas sve okupi oko sebe i da nam daruje blaženstvo svoga božanskog života. Prema tome, u kraljevstvo Božje ne prispijevamo po svojim zaslugama nego zaslugom Božjeg milosrđa koje nam svima jednako potrebno, i pravednima i grješnima. Dosljedno tome rad u vinogradu, odnosno život po Božjim zapovijedima, nije tlaka kojom bismo trebali zaraditi svoje spasenje nego je izraz zahvalne odanosti Bogu Ocu zbog neprocjenjivog dara ljubavi u kojoj nas on nikada ne napušta. Onaj tko je doista upoznao Božju ljubav, ne može drugačije živjeti nego po volji Božjoj, jer je uvjeren da je ona najbolja za nas. I ne može ne truditi se da i drugima pomogne upoznati tu istu ljubav.
Svoju ljubav Bog nam je u punini objavio u žrtvi svoga Sina na križu. Isus je naš Spasitelj i ujedno uzor u kojem na savršen način otkrivamo kako biti Božji sin, što doista jesmo. On je poslušan Ocu do smrti na križu (drugo čitanje). I zato je dostojan da mu se kao Gospodinu klanjaju svi nebesnici, zemnici i podzemnici, kako piše sv. Pavao. Njemu i nikome drugom.

Pogledajte još

U Vodicama slavljena sveta misa na spomendan blaženice franjevačkog reda kraljice Katarine Kosača –Kotromanić

U župnoj crkvi Našašća Svetog Križa u Vodicama, slavljena je u nedjelju 25. listopada misa …

Podjela sakramenta Svete potvrde u katedrali svetog Jakova.

Sakrament svete potvrde krizmanicima katedralne župe svetog Jakova šibenski biskup Tomislav Rogić podijelio je u  …

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 30. nedjelja kroz godinu A – Ljubav je najveća zapovijed jer je najdublja potreba našega bića

Evanđelje: Mt 22, 34-40 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad su farizeji …