Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 24. nedjelja kroz godinu A – Opraštanje zadužuje milosrđem

Evanđelje:
Mt 18, 21-35

Opraštaj, kažem ti, ne do sedam puta, nego do sadamdeset puta sedam!.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:
»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
Riječ Gospodnja.

Opraštanje je jedan od najvećih izazova za čovjeka. Ono dotiče samu srž našeg čovještva. Ima presudan utjecaj na naše živote i naše odnose. Mi tako teško opraštamo jedni drugima. I tako teško priznajemo svoje grijehe i kajemo se za njih. Nama se spontano nameće pomisao da opraštanjem gubimo a zločinitelj da biva nagrađen za svoje zlo. Da na neki način obezvrjeđujemo patnju i bol koju zločinitelj nanosi nama ili nekom drugom tko je nevin. Kajanje doživljavamo kao poniženje, a uzvraćanje drugima za pretrpljeno zlo kao pravdu i trijumf. Međutim, neopraštanje, ozlojeđenost, potisnuta krivnja, nedostatak kajanja, sve to opterećuje naše duše i naše odnose do te mjere da čini nepremostivu zapreku da se u nama istinski mir i radost nastane.
U Isusovo vrijeme duhovni učitelji su jako isticali potrebu opraštanja u izgradnji mirnih odnosa a osuđivali srdžbu i osvetoljubivost. Tko je kriv trebao je moliti za oproštenje, a povrijeđeni ga je trebao dati. Ipak, obveza opraštanja uglavnom se ograničavala na tri puta. Ukoliko bi se i četvrti put ponovila uvreda, tada je bilo dopušteno posegnuti za zakonitim kažnjavanjem.
Prema ovome zaključujemo kako je Petar prilično velikodušan kada pitajući Isusa za mjeru oproštenja predlaže sedam puta. Isus, međutim, odgovara da treba oprostiti sedamdeset puta sedam. To će reći uvijek, koliko god je potrebno, bez broja, mjere i uvjeta. Isus ne samo da ukida svaku mjeru opraštanja nego suštinski mijenja pogled na nj. Ono nije tek prva mjera pravde nego najsnažniji izraz ljubavi i milosrđa. Opraštanje treba zato postati stav, način života, zahtjev koji se nikada ne smije dovesti u pitanje. Oni koji opraštanje odmjeravaju pokazuju kako ne uviđaju njegovu istinsku snagu i vrijednost.
Da bi pojasnio svoj stav Isus pripovijeda prispodobu o okrutnom dužniku. Prispodoba je vrlo živa, vedroga početka, ali sa vrlo vrlo neugodnim završetkom. U prvi plan izlazi nesagledivi nesrazmjer između duga koji je gospodar oprostio svome sluzi i duga koji taj isti sluga nije htio oprostiti svome drugu. Prvi dug, deset tisuća talenata, toliki je da bi sluzi trebalo pet do deset tisuća života da ga vrati. Da bi se zaradio jedan talent (26 – 36 kg zlata) trebalo je oko dvadeset godina rada. Drugim riječima dug ovoga sluge on je neotplativ. A dug koji je njemu njegov drug dugovao bio je sto denara, sto dnevnica.
Međutim, da bismo pravo razumjeli poruku ove prispodobe, ne smijemo dugove i oproste svoditi na računicu nego na milosrđe, na ljubavi. A u ljubavi nema ni mjere, ni granice, ni uvjeta. Ona je dar koji se uvijek daruje potpuno i bezuvjetno, ili nije ljubav. Prema tome nije pitanje koliko opraštamo nego kako opraštamo. U molitvi Očenaš molimo da nam Otac otpusti duge naše kako i mi otpuštamo našim dužnicima, a ne koliko.
Opaki sluga, kojem je gospodar oprostio sav dug, očito nije oprost shvatio kao dar ljubavi. Time je dar upropastio a gospodarevo milosrđe prezreo. Jer ljubav obvezuje na ljubav. Primiti milosrđe ne znači samo osloboditi se mučnog dugovanja nego usvojiti milosrđe kao način života. To znači tako živjeti da iza sebe ne ostavljamo nikakve dugove, ni sebi ni drugima. Ukoliko to ne učinimo, naš će život nužno biti opterećen dugovima, mojim drugima ili drugih meni, na kraju dođe na isto. Jer doista, tko je u većoj muci i tamnici, onaj tko proživljava muku zbog dugova koje ne može vratiti ili onaj koji davi druge zbog toga što nema u sebi ni malo milosrđa? Tamnica, muka i davljenje koji se spominju u prispodobi upravo to označavaju. Čovjek koji ne zna dati oproštenje pokazuje da ga ne zna niti primiti, jer da ga zna primiti, znao bi ga i darovati.
Sve što imamo dugujemo Bogu, jer nam je on život darovao kao dar svoje ljubavi. I trajno nam ga nastavlja darivati po svom bezmjernom milosrđu, koje nam baš nikada ne uskraćuje. Samo ta i takva ljubav može biti temelj našega života i naših međusobnih odnosa. Samo nas ona oslobađa mučnih dugova i zaduženih odnosa. Sve drugo je muka i tamnica. I sasvim je sporedno tko u njoj koga davi i tko kome što duguje. Radost je u ljubavi, a ljubav svoju snagu najviše očituje u praštanju i milosrđu. I baš nikada je ne možemo pronaći u zaduživanju, otimanju ili davljenju radi iznuđivanja. Sv. Pavao zato piše Rimljanima da je ljubav jedini dug koji jedni drugima trebamo dugovati (Rim 13,8).
Milosrđe Božje zapravo nas ne oslobađa duga, nego ga pretvara u dug ljubavi. Svatko tko je primio dar milosrđa, prima na se dug da isto dijeli drugima. Onoga trenutka kada to prestane činiti, on sam sebe lišava istog milosrđa koje je na dar primio.

Pogledajte još

Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 34. nedjelja kroz godinu A – Isus je Kralj milosrđa (Svetkovina Krista Kralja)

Evanđelje: Mt 25, 31-46 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme reče Isus svojim …

Spomen i meditacija Vukovara i Škabrnje u Ljubitovici

U predvečerje 18. studenoga, na koji se svi oni koji osjećaju da je pripadnost hrvatskoj …

Svetkovina posvete crkve sv. Ante Padovanskog na Šubićevcu.

Župna zajednica na Šubićevcu u Šibeniku proslavila je u nedjelju, 15. studenoga 2020., trinaestu obljetnicu …