Hodočašće župe Šubićevac svetom Josipu u Karlovac.

„Sv. Josip je čovjek koji daje prostora vremenu. Dati prostora vremenu znači biti dovoljno mudar prepoznati važnost trenutka, a istovremeno dovoljno ponizan i suzdržan od stavljanja sebe u prvi plan kao glavnog aktera događaja. Upravo suprotno od onoga što mi redovito činimo“. Istaknuo je kako je sv. Josip zadržao fokus na onome što mu je povjereno: na božanskom Djetetu i na njegovoj Majci te da nije tražio svoje načine kako da se pobrine za njih, nego je otkrivao Božje, svjestan veličine zadatka.

„Štitio je život koji se rađao i omogućio da plod otkupljenja sazre na Gospodinovu križu. Predaja kaže da je Sv. Josip preminuo prije Isusova javnog djelovanja, kao da je i tako želio svu pozornost prepustiti Isusu, koji tada u punome smislu postaje nositeljem Davidove kraljevske loze. Jednako je u obiteljskim odnosima. Mudrost očinstva ogleda se u sposobnosti oca da prepozna pravi trenutak za povlačenje, omogućujući svojim potomcima da samostalno preuzmu odgovornosti koje im prirodno pripadaju.“

Kao drugi način djelovanja, nadbiskup Kutleša naveo je kako sv. Josip u sebi pomiruje sukobe. Govoreći o situaciji u kojoj se Josip našao kad je saznao da je Marija trudna. „Nije ju izložio kamenovanju, kako su to nalagali židovski zakoni. Zbog toga što je sukob svladao u sebi i dao prostora drugome, ni Bog ga nije ostavio bez nadahnuća koje ga je usmjerilo prema dubljem suradništvu s Istinom. Pokazao mu je i u snovima što mu je činiti“, naglasio je te rekao: „Koliko smo se puta, dragi vjernici, osvjedočili u tome da nekontroliranom srdžbom sve pokvarimo, dopuštajući da strasti upravljaju nama, a ne mi njima. Sadašnji sukobi svjetskih razmjera pokazuju da nikakvi mirovni napori ne pomažu ako su nam srca ne obraćena i nesposobna u sebi nadići podjele.“

Treća karakteristika djelovanja Sv. Josipa je da je on čovjek vođen stvarnošću. „S obzirom na židovsku snažnu ukorijenjenost u predaju, u Zakone i pravila, Sv. Josip bio je besprijekoran u njihovu opsluživanju, ali se nije zaustavio samo na tome. Vjerni Židovi očekivali su Mesiju, ali su bili zatvoreni u vlastita tumačenja, koja su prerasla u ideje odvojene od stvarnosti. Isusov dolazak bio je stvarnost koju su iz toga razloga previdjeli. Sv. Josip uspio je izbjeći tu zamku. Imao je srce otvoreno otajstvu jer nije negirao stvarnost, već ju je prihvatio takvom kakva jest“.

„Kako se ponašamo pred stvarnošću koja nam je neprihvatljiva ili nerazumljiva? Ponajprije je negiramo, a onda odbacujemo. Serviramo ideje koje nam se čine privlačnima i njima podvrgavamo stvarnost i svoje djelovanje. Naša kultura obilježena je rastakanjem stvarnosti na pojmovnoj razini. Ako se nešto ne uklapa u određeni misaoni sustav, prvo ga se zaniječe na pojmovnoj razini.

Tako smo došlo do toga da se negiraju prirodne datosti spola i spolnog identiteta, a konstruiraju se rod i rodni identitet. Ne smije se razlikovati oca i majku; oboje su samo roditelji. Umjesto da jezikom tumačimo stvarnost, podvrgavamo je jeziku, vođeni idejama, a ne vječnim Božjim zakonima“, istaknuo je zagrebački nadbiskup.

Navodeći četvrtu karakteristiku, kazao da je Sv.. Josip čovjek svoga naroda, a zaštitnik Crkve svakoga vremena i naroda. „Kako to da mi danas častimo čovjeka koji je živio prije dvije tisuće godina u neznatnom Nazaretu i koji nam nije ostavio ni jedne jedine riječi? Kako to da se njegov utjecaj ne smanjuje, nego povećava u povijesti Crkve?“, upitao je te ponudio mogući odgovor: „Možda je razlog tome što prepoznajemo da je on uspio nešto što mi, ljudi našeg vremena, često ne uspijevamo: očuvati vlastito središte i identitet s jedne strane, a širokogrudnu otvorenost prema drugima i drugačijima. Mi smo ili rasplinuti u apstraktnome globaliziranom svemiru ili zarobljeni u folkloru vlastite prošlosti. Zbog toga kao narod gubimo vlastiti identitet, a ne znamo se nositi s onim što prihvaćamo“.

„Sveti Josip dao je Isusu povijesne korijene u židovskom narodu. Dao mu je ime, učio ga vjerskim običajima svoga naroda. No, u Isusovu javnome djelovanju opažamo da je naučio ono što se od roditelja uči: s poštovanjem se odnositi prema onima koji su drugi i drugačiji. Bio je pozoran i na najmanje znakove sveopće ljudske čežnje za Bogom i puninom života. Rasplamsavao je u njihovim srcima i najmanju iskru vjere“, poručio je propovjednik.

Na kraju je potaknuo vjernike da se utječu zagovoru Sv. Josipa da bi kao narod iznova odlučili o vlastitoj budućnosti. „Naučimo kako svoj život pretvoriti u dar Bogu i služiti Božjim planovima za ovaj svijet, jer njegovi su planovi mira, a ne nesreće, planovi koji nam daju budućnost i nadu. Neka nas pouči kako koristiti autoritet koji imamo u svojim obiteljima i službama tako da sebe stavimo kao dar za dobrobit naših bližnjih. Naučimo se nesebičnoj i čistoj, zaručničkoj, bračnoj i obiteljskoj ljubavi koja služi rastu i dobrobiti drugoga“, zaključio je propovijed nadbiskup Kutleša.

Po završetku euharistijskoga slavlja, krenuli smo na ručak i posjet Krašiću, točnije župi Presvetoga Trojstva. Dočekao nas je župnik vlč. Ivan Vučak. Upoznao nas je životom i djelovanjem blaženog Alojzija Stepinca te potaknuo na molitvu za proglašenjem svetim i u čast blaženog Alojzija Stepinca. Molili smo križni put na otvorenom, predvođeni fra Valentinom Radašom i fra Mariom Radmanom. U blaženikovu spomen-domu smo mogli vidjeti nadbiskupov pisaći stroj, krletka u kojoj su bili njegovi kanarinci, klupica za držanje noge kod ispuštanja krvi, osmrtnicu…

Na povratku našim domovima župnik je blagoslovio nabožne predmete te je vožnja protekla uz pjesmu.

izvor: facebook župe Šubićevac