Hodočašće šibenske katedralne župe sv. Jakova na otok Korčulu

U organizaciji Katedralne župe Sv. Jakova iz Šibenika, 120 vjernika je, predvođenih župnikom i župnim vikarom, hodočastilo blaženoj Mariji od Propetog Isusa Petković u Blato na Korčuli, gdje su u kapeli njezina groba slavili sv. misu u subotu, 29. listopada te sutradan, u nedjelju, 30. listopada 2022. u župnoj crkvi i nekadašnjoj katedrali sv. Marka u zajedništvu sa domaćim župnikom i vjernicima Korčule slavili nedjeljno euharistijsko slavlje a potom i posjetili samostan sestara dominikanki u Korčuli.

„…Nek slavu Tvoju vječitu do zore, tiha, pjevaju…“
– Jesi li što napisala? – pita Jele dirigentica.
– Evo, upravo se bacam na pisanje.- rekoh ja i s druge strane nota započinjem pisati.

U subotu 29. listopada 2022. župljani i katedralni zbor župe sv. Jakova, u ranu zoru (kad sviće dan) uputili su se, pod duhovnim vodstvom župnika don Krešimira Mateše i katedralnog vikara don Šime Pleadina na dvodnevno hodočašće na otok Korčulu. Kako to obično biva kad su u pitanju hodočašća, putovanje je započelo molitvom, anđeoskim pozdravom našoj Gospi, te krunicom, popraćenom pjesmama koje pristaju svakom otajstvu radosti Božića koji uskoro dolazi.Uz molitvu i pjesmu, te idiličnu maglu što se u pramenovima protegla podno brda, i uz standardno dobre i zanimljive informacije vrsnog znalca povijesti naših gradova i života znamenitih crkvenih osoba prošlih stoljeća, gospodina Daria Mikulandre, saznali smo što povezuje naše dvije biskupije, naša dva grada, Šibenik i Korčulu. Bijahu to dva Korčulanina – biskup Luka Tolentić (1470.-1491.), izniman diplomat u službi na dvorovima mnogih europskih vladara, čovjek koji je bio izuzetno važan za nastavak gradnje šibenske katedrale nakon smrti Jurja Dalmatica, kad gradnju preuzima Nikola Firentinac. Drugi biskup je bio Ivan Zafron iz sredine 19. stoljeća. Da bi povezanost bila još jača, šibenski biskup Jeronim Savorgnan je 1557. posvetio korčulansku katedralu, a biskup Josip Kosirić Teodošević zaslužan je za baroknu opremu i ukrašavanje korčulanske ljepotice, katedrale sv. Marka. Valja spomenuti i našeg Zlarinjanina, oca Anđela Miškova, utemeljitelja Kongregacije sestara dominikanki kojih je matična kuća upravo u Korčuli.

Nakon kraćeg zaustavljanja i obveznog fotografiranja kod neobično impresivnog i dojmljivo elegantnog Pelješkogmosta, krenusmo put Pelješca i trajektne luke u Orebiću. Mnoge od nas taj bijeli i moćni trajekt je podsjetio na, iako ruzinavu, malu i izgledom nalik na trabakul, ipak moćnu pinicu koja je 60-ih godina prošlog stoljeća prevozila ljude i automobile na Martinsku ispred stare peškarije. Pred nama modro more, pjenušavi valovi i pomalo prohladan vjetar, za nama sveti Ilija koji nas prati svojim oštrim i sivim pogledom. Dan više nalik na obećavajuće dugo toplo ljeto nego na skore Svisvete i sjetni Dušni dan…

I eto nas uskoro u Blatu, rodnom mjestu „velike žene, Korčule cijele ponosa“, Marije Propetog Isusa Petković, utemeljiteljice Družbe Kćeri Milosrđa. Ta biblijski vrsna žena nije živjela čekajući od drugih podršku i oslonac, nego je, ostavivši bogatu kuću i imanje, otišla tamo gdje ju je, prepuštenu Providnosti, Bog odveo najmanjima od svih ljudi – napuštenima, siromašnima, bolesnima, neukima; ljubeći ih, liječeći i poučavajući, sa srcem majke prema djetetu. Marija je, poput Uzor Majke, Blažene Djevice Marije, bila izabrana duša koja je iz propetih Isusovih ruku dobila i dobivala nadahnuće i snagu za rad u posvemašnjoj ljubavi zbog Ljubavi koja se nastanila među nama, jer „živimo li ili umiremo, Kristovi smo“. U tom tonu i s vječnim pitanjem što znači biti svet i čista srca, te tko sam ja, jesam li spreman čuti i odazvati se Božjem glasu, nadahnuto je propovijedao don Šime uz predvoditelja slavlja don Krešimira. Svojim pjevanjem sv. misu uzveličao je katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandre i orguljašku pratnju Nikole Lovrića-Caparina, te uz prisuće mladih ministranata i članova Bratovštine sv. Jakova.

Nakon kratke osobne molitve pred grobom Blaženice, krenusmo u Velu Luku koju mala ne’š zaboravit’ i crkvi sv. Josipa, a onda prema gradu Korčuli. Puni duha radosti, što bi zbor nego pjevao, pa se tu, kod koga nego Šibenčana, našla neobrana maslina, koju i u duhu današnjeg vremena, nema tko da bere, a i pape zanavik je zaspa! Kome bi šumilo ovo naše lipo sinje more da Hrvatske nije, i zlatne Slavonije, i Like dike Velebita… Pjesme lijepe, srce gori od miline i žara one hrvatske krvi koja se stoljećima lila za Hrvatsku, ali pjesme pune nekog tužnog prizvuka zbog onih koji odlaze iz nje misleći da su tamo masline veće, sočnije, pune uja ka u svići. Ne vjerujem da jesu!…

Drugi dan boravka na Korčuli osvanuo je opet lijep, vedar, suncem okupan dan. Grad Korčula, taj „ornament od svita, ta famosa Korkyra“ doista je, i u duhovnom i u materijalnom smislu dragi kamen hrvatske kulturne i povijesne baštine, a također pripada svjetskoj baštini pod zaštitom UNESCO-a. Svetu misu u impozantnoj katedrali sv. Marka predvodio je mjesni župnik don Frano, a propovijedao naš don Krešimir. Tema propovijedi bijaše Zakej, čovjek imena posve odudarajućeg i ironičnog značenja – pravedan, čist. Ništa od toga Zakej nije bio do susreta s Isusom, ni čist, ni pravedan. Još je k tome bio suradnik rimskim okupatorima, poreznik uvijek spreman maznuti sebi višak, u svoj džep. A bijaše tjelesno neugledan, niska stasa… No, ipak, priznajmo: tko bi od današnjih ljudi bio spreman hitnuti koju gromadu kamena na Zakeja? Hm! Ne znamo koliko je jaspri Zakej imao na svom računu, ali svejedno nije bio sretan ni zadovoljan u svem tom bogatstvu. Čuo je da tuda prolazi neki tip koji ga intrigira i kojeg mora, ako ništa drugo, čuti i vidjeti u čemu je kvaka. Da Ga bolje vidi i čuje, mora se popeti na obližnju smokvu jer mu je biti il’ ne biti, sad il’ nikad. Baš ko toj smokvi, hoće li donijeti ploda ili će je posjeći i baciti u vatru. I čudo se događa! Isus ga gleda, i to odozdo, doslovce, u gradu na području najveće svjetske depresije, 300 metara ispod razine mora, slike kaljuže naših grijeha! I zove ga da žurno siđe, bez odlaganja, jer danas je Isusu boraviti u njegovoj kući. Danas, jer sutra može biti kasno! Takav je Isus, takva je Njegova ljubav za svakog pojedinačno, da se svatko vrati Gospodinu koji ga ljubi i traži. Svatko ima priliku sići sa svoje neplodne smokve za koju se prilijepio i vratiti četverostruko ono što je oteo jer oteto je prokleto, zna se. Stoga, siđimo sa sikomore, magareće smokve i vratimo se Gospodinu kojem treba, ne bojeći se, širom otvoriti vrata svoga srca, kao što to reče sveti Ivan Pavao II… Divno je bilo slušati naš zbor kako pjeva i „dičnom, svetom Todoru“, zaštitniku grada Korčule, baš onako gromko kao kad se pjeva svetom Jakovu, „diki rajskih dvora i kora“. Po dobrom starinskom običaju naših pradjedova, pjesma se nastavila i po izlasku iz katedrale, uz neizbježnu diku roda našeg hrvatskoga, vilu Velebita. Potom smo provedeni kroz znamenitosti grada i ma što god bilo rečeno, mi ipak volimo misliti da je Marko Polo naše gore list, iako to, kažu, nigdje nije službeno zavedeno pa ga svi svojataju, ali tko može imati svega sedamnaest godina i otići priko cilega svita sve do dvora cara kineskoga i tamo godinama ostati, nego Hrvat, k tome Dalmatinac? ‘Alo, di ste današnji sedamnaestogodišnjaci, govorite li osim engleskog možda i perzijski?… Donio je naš Markan svega iz te Kine, i začina, i papra, i svile, i kompas, i štotigajaznam, a bome i recept za sladoled! Pa umjesto da se rashlade sladoledom Marka Pola, neki naši hrabri Šibenčani, ne odoljevši sirenskom zovu ljepote sunčanog dana, rashladiše se guštajući u modrom moru izazvavši zazubice onima iz maglenih krajeva Lijepe naše.

Hodočasnički put završio je kod sestara dominikanki u samostanu sv. Nikole pod geslom Bogu, Redu i narodu. Sestra Kristina, prava propovjednica sv. Dominika (Ordo Praedicatorum) upoznala nas je s poviješću svoga Reda, podsjetivši puk šibenski kakav je bio život Crkve, njezinih pastira, redovnika i redovnica i kojim su sve križnim putevima prolazili oni koji su slijedili Kristov „pođi za mnom“, a sve na slavu Božju! U samostanskim terasastim vrtovima divili smo se gredicama naranči, limuna, kumkvata; mandarinama koje s otežalih grana padaju na travu i još ostaloj verduri koja obilato raste na radost našim sestrama.

Puni dojmova s ovog duhom obilježenog hodočašća, pred sam suton ukrcasmo se na isti trajekt, fotografirajući pastelno nebo, more, otoke i zlatne obrise brda.

A kako se uvik pivalo Marjane, Marjane, tako je naš Zagora bus, još dugo odjekivao pjesmom makar Hajduk, koji živi vječno, nije obradovao svoje navijače zamotane u bilo.

 

No, kako je i red, na kraju zahvalismo ponajprije dragom Bogu koji miljenicima svojim i u snu daje, na ovom inspirativnom hodočašću jer dobro je kao braća zajedno živjeti!

 

A ti, Marijo Propetog Isusa, moli za nas da nam Gosodin dade srce poput tvoga, srce zaodjenuto u milosrđe te nas tako osposobi za put svetosti.
Duhovni uresu svoje Domovine, moli za nas!

 

Vjera Mrvelj, hodočasnica

Pogledajte još

Svečano otkriven kip sv. Nikole Tavelića na Sionu.

U nazočnosti hrvatskih hodočasnika, svećenika i bogoslova Hrvata koji su na službi ili studiraju u …

Sastanak zbora savjetnika s biskupom Rogićem

U Ordinarijatu šibenske biskupije, u utorak 15. studenoga održan je sastanak Zbora savjetnika sa šibenskim …

Proslavljen blagdan svetog Nikole Tavelića.

Brojni vjernici blagdan svetog Nikole Tavelića proslavili su u ponedjeljak 14. studenog u šibenskom samostanu …