Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: Presveto Trojstvo – Bog je ljubav

Dogma o Presvetom Trojstvu nije samo uopćena prva istina naše vjere koju načelno ispovijedamo već je izraz neshvatljivog bogatstva Božjega Bitka koji nam se po Isusu Kristu objavljuje kao beskrajna i bezuvjetna ljubav s ciljem da nas sve privede k istom zajedništvu svoje ljubavi.

Središnja rečenica iz današnjeg misnog evanđelja: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, izriče srž biblijske poruke o Bogu. I trebali bismo je imati pred očima uvijek kada o Bogu razmišljamo, razgovaramo, kada mu se u molitvi obraćamo, kada se u životnim kušnjama mučimo ostati mu vjerni i prihvatiti njegovu volju za nas. Isus nam objavljuje Boga koji je iznad svega ljubav. I to kao Božji Sin potvrđuje svim svojim riječima i djelima, kojih je vrhunac njegova muka i smrt na križu.

Glavni razlog nevjere, pogotovo one praktične – kada netko kaže da vjeruje u Boga ali živi kao da ga nema, a izgleda da je takvih danas jako puno – taj je što ljudi Boga stvarno ne poznaju. Nisu dovoljno uvjereni da je on onaj koji čovjeka doista i nada sve ljubi.

Ljudi su oduvijek skloni Boga ili bogove zamišljati kroz prizmu vlastitih životnih iskustava i pripisivati im ljudska svojstava. Zato su ti bogovi ljubomorni, hiroviti, sebični, tašti, osvetoljubivi, željni ljudske podložnosti i straha. Kada čovjek pred očima ima takvu sliku o Bogu, nije čudo da ga onda doživljava kao suparnika, kao nekoga koji mu priječi ili otima sreću. Pa se s njime nadmudruje, hrve, trguje, parniči… Za ljubav u takvom odnosu ostaje malo ili nimalo mjesta.

Nešto od ovakvog poimanja Boga nije bilo strano niti Židovima, osobito farizejima, koji su u Isusovo vrijeme bili najutjecajniji učitelji vjere. Za njih je Bog prije svega bio ”Bog zakona”, onaj koji nagrađuje pravedne i kažnjava nepravedne. Sredstvo s kojim je on ljude sebi pokoravao bio je strah a nikako ljubav.

Isto ovakvo iskrivljeno shvaćanje Boga uvelike je prisutno i u glavama mnogih kršćana koji nisu dopustili da ih do kraja pročisti Isusova objava o Bogu. I to se jako dobro iščitava iz njihovih života. Takvi se Bogu obraćaju najčešće samo u potrebi. Molitve i pobožnosti svode se na svojevrsnu trgovinu s njime. Oni misle da milost Božju moraju platiti, da je mogu kupiti pa njome kao kakvom magijom upravljati.

Uz to ljudi Boga vole imati uza se prigodice, kod vjenčanja, pričesti, krizme, sprovoda, blagdana… Koriste ga kao kakvu svečanu odoru, ukras, kao modni dodatak, dok ga u stvarnom životu tako olako zanemaruju, odbacuju, niječu, vrijeđaju… Životi im se temelje na potpuno drugim vrijednostima, često oprečnim od volje Božje iskazane u Objavi. I nije onda čudno da su im životi tako nervozni, napeti, neosmišljeni, prazni, da su im međusobni odnosi opterećeni sebičnošću, taštinom, bahatošću, pohlepom, nasiljem…

Budući da Bog Isusa Krista od čovjeka traži da mu uzvrati ljubav, tj. poziva ga na obraćenje, na vjeru, na suradnju, čovjek ga olako odbacuje i stvara bogove prema vlastitim mjerama i prohtjevima. Ali takvi bogovi su ljudskih ruku djelo, nijemi i nemoćni da čovjeka uzdignu i preobraze, da mu u životu dadu tako potreban mir i radost.

Mi Boga ne možemo do kraja spoznati. Tajna njegova postojanja nadilazi naše misli. Ali to nipošto ne znači da o njemu ne trebamo govoriti i što je moguće više ga razumom ga shvaćati. Isus nam zato ne objavljuje Boga na uopćeni način, kao filozofsko-teološku definiciju. On nam objavljuje tko je Bog za nas, što za nas čini, koliko nas ljubi i kako ga možemo sresti. Boga dakle ne možemo spoznati, ali ga možemo po njegovom Sinu Isusu susresti i upoznati. I budući da smo stvoreni na njegovu sliku, tako ući u tajnu vlastitog života.

A tajna života jest u Božjoj ljubavi. Ljubav je odnos darivanja drugome radi njega. Ona je odnos koji drugu osobu afirmira, oživotvoruje, usrećuje… Ljubiti znači postojati za drugoga. Ta ljubav onda na čudesan način uzdiže i samoga ljubitelja. Darivanje obogaćuje darivatelja. Život se posjeduje samo onda kada se s ljubavlju daje.

Ljubav nadilazi sve granice, pa čak i granice naših spoznajnih mogućnosti. Ona u Bogu prebiva i iz Boga se u nas izlijeva. Bog je Ljubav. Zato on može biti Trojica i Jedan. Takvog nam Boga Krist objavljuje. Najveće djelo Božje ljubavi prema nama je žrtva njegova Sina kojom smo spašeni, nanovo stvoreni i oslobođeni. Bog toliko ljubi čovjeka unatoč grijehu da daje svoga Sina kao žrtvu pomirnicu. Tko bi se od nas toliko zauzimao za drugoga? Za ponekog nevinog, možda, ali za svakog čovjeka bez obzira na ime, naciju, vjeru, boju kože, teško. Za grješnika, za onoga koji nam zlo nanosi, gotovo nikad. Ta to je ludost u našim očima! Uzvišenje Sina Božjega na križ čini mogućim i ostvarivim vječni život, tu najdublju čežnju čovjeka koju on nikad ne može zanijekati u sebi, ali niti sam dosegnuti.

Mi ljudi kraj povijesti obično zamišljamo kataklizmički, kao sud pun osvete, straha, strašne Božje pravednosti… Istina je da će to biti konačan poraz zla i svakog njegovog traga. I to će biti potresno. No, unatoč tome vjerujem da je Bog svršetak zamislio kao svečan i radostan čin u kojem će njegova ljubav zasjati u punini. Jer „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Bog jednostavno nikad ne odustaje od čovjeka dokle god se on čovjekom zove. I poput najbrižnijeg Oca nesretan je i nemiran dokle god je ijedno njegovo dijete izgubljeno. To je tajna Božje neshvatljive ljubavi.

Čovjek, međutim, treba odgovoriti Bogu na njegovu ponudu ljubavi. Vjera je odgovor! „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“, kaže Isus. Spasenje je sigurno po vjeri i ne može se drugačije zadobiti. A vjera pak nije nikakva ljudska vještina kojom bismo trebali ovladati. Ona je ponajprije povjerenje. Bogu treba vjerovati uvijek, imati u njega bezgranično povjerenje.

Vjera je često na kušnji. Kao što ne možemo spoznati Božju bit, jer nadilazi naše spoznajne mogućnosti, tako često ne razumijemo niti Božje putove kojim nas vodi. Ne razumijemo uvijek zašto Bog od nas traži to što traži. Napose teško razumijemo patnju, odricanje, žrtvu… I tada treba vjerovati. I tada, kada nam je njegova volja neshvatljiva, treba se prepustiti njegovu vodstvu. Vjera je putovanje. Vjerovati znači trajno hodati putem obraćenja koje nas vodi prema domu Oca našeg na nebesima. Tko ne povjeruje i ne obrati se, spasenje neće doživjeti. Neće ući u kraljevstvo nebesko. Jer nevjera je krivo odabrani put, put koji ne može dovesti do pravoga cilja. Ovo nije toliko Božja prijetnja nevjernicima – tko ne vjeruje sam sebe osuđuje – već prije svega poziv svima, i vjernicima i nevjernicima, da Bogu povjerujemo, da mu dadnemo bezrezervno povjerenje te nas u svojoj ljubavi privede k sebi u nebesko blaženstvo vječnog života.