Nedjeljna homilija mons. Marinka Mlakića: 5. nedjelja kroz godinu B – Trajno živjeti s Bogom

Evanđelje: Mk 1, 29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

Misno evanđelje ove nedjelje donosi kratki isječak iz Isusovog života s početka njegova javnog djelovanja. Otprilike jedan dan. U njemu prepoznajemo narav Isusova spasiteljskog djela te također obrazac prema kojem bismo i sami trebali oblikovati svoje živote.

Evanđelist najprije spominje Isusov boravak u sinagogi. Bila je subota. Sinagoga je židovska bogomolja u kojoj su se vjernici okupljali u dan Gospodnji da zajedno slušaju Božju riječ i u njezinom svjetlu da promatraju svoju životnu stvarnost. Božja riječ je svjetlo života. U njezinom svjetlu valja nam promatrati sebe, svoj život, sve svoje životne obveze, usmjerenja, odnose… Bez Boga i njegove riječi čovjek naprosto ne može otkriti sve bogatstvo, ljepotu i smisao svoga života. Ostaje u tami i beznađu.

Pored toga ovaj nas prizor poučava da vjera nije samo osobna i privatna stvar pojedinca. Nije nešto što je isključivo ograničeno na osobni odnos vjernika s Bogom bez ikakve uloge zajednice. Zajednica je ta koja prenosi vjeru, a vjera tu istu zajednicu oblikuje. Cijeli naš život, svako naše zajedništvo, odnosi, zakoni, kultura, sve to treba biti prožeto objavljenom istinom vjere. Nije moguće pravo urediti ljudski život i društvo, stvoriti skladne i pravedne društvene odnose, kada se iz njih isključi Boga koji je sve stvorio i svemu daje smisao postojanja.
Danas je ovo važno isticati, jer vjerujem da svi možemo jasno vidjeti kako društvo u kojem živimo proživljava tešku duhovnu i moralnu krizu. Izgubio se čvrst temelj na kojem se može izgraditi pravedno zajedništvo i blagostanje za sve njegove članove. I sam ljudski život, ta temeljna vrijednost koju bi uvijek i bezuvjetno valjalo poštivati, više nije u potpunosti i jednoznačno zaštićen. Čovjek je podlegao napasti da odvoji Boga od javnog života. Izbacio ga je iz prava, politike, ekonomije, znanosti, kulture, odgoja… Posljedica toga je da se nad sve nas nadvila strašna tama. A u tami ljude obuzima strah, nesigurnost, nemir, tjeskoba…

Put izlaska iz tame može započeti samo uz pomoć svjetla koje može rasvijetliti svaku tamu. To je svjetlo vjere u Boga i njegovu stvaralačku riječ. On nam je šalje u svome Sinu Isusu koji je utjelovljena Božja Riječ. Pozvani smo da uđemo s njime u odnos, da ga slušamo i po njemu živimo. Samo tako će naš život biti obasjan svjetlom neugasivim.

Isus zatim ozdravlja bolesne i izgoni zloduhe. Najprije u Šimunovoj kući ozdravlja njegovu punicu, a nakon toga prima i pomaže svima koji mu se utječu. To je Isusovo poslanje: navijestiti radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, oslobađati nas ljude od svakog zla, grijeha, nemoći, tjeskoba i darovati nam novi život. Isus se svojoj zadaći potpuno posvećuje. Svima koji ga mole on daje svoju utjehu, mir i radost.

Način na koji Isus ozdravlja Petrovu punicu – uzima je za ruku i podiže te ona slobodna od bolesti poslužuje ukućane – prikazuje proces cjelovitog ozdravljenja. U njemu vidimo nagovještaj uskrsnuća. Bolest i smrt kao njezin krajnji stadij učinak su grijeha. Po grijehu je smrt ušla u svijet. Isus ima moć da nas izbavi od grijeha i smrti. Ali traži našu vjeru, odnosno suradnju. Potrebno je najprije priznati svoju nemoć, zatim dopustiti Isusu da nad nama pokaže svoju spasiteljsku moć, da nas uzme za ruku, pridigne i oslobodi od svakoga grijeha. I potrebno je, ovo je osobito važno, prihvatiti njegov poziv na služenje. Služenje u ljubavi je najuzvišeniji stav prema životu. Istinska ljubav je samo ona koja služi. Bolest koja nas ljude najviše satire i čini nemoćnima jest bolest taštine i sebičnosti. Sve dok smo zaokupljeni sami sobom, dok sebe i svoje potrebe stavljamo u središte te očekujemo da drugi nama služe, mi smo bolesnici, zarobljenici vlastite sebičnosti i taštine te nesposobni za istinsku ljubav. Nasuprot ljubavi nije uvijek mržnja nego je to sebičnost i taština. Mržnja je samo njihov krajnji izraz.

Konačno, bitno mjesto u Isusovom životu ima molitva. Rano ujutro, još za mraka, on odlazi u osamu i moli se. Molitva je susret s Bogom, stavljanje sebe i cijeloga svog života u ozračje Božje prisutnosti. Molitva je refleksija nad vlastitim životom, ispit savjesti u ozračju Božje ljubavi… Svakodnevna molitva je osobito važna za naš vjernički život. Započeti dan s molitvom, zazivati Božju milost nad sve naše dnevne obaveze, zahvaliti Bogu na svemu što nam svaki dan donosi, i na dobru i na zlu, u Božje ruke stavljati sve svoje poslove, brige, susrete, strahove, tuge i radosti, jednom riječju tražiti i vršiti volju Božju, to znači živjeti s Bogom i po Božju. I samo takav pristup životu jamči nam već ovdje na zemlji istinsku radost i mir a u vječnosti blaženstvo vječno u Bogu.

Pogledajte još

Hodočašće šibenske katedralne župe Krčkoj biskupiji

U rano jutro 8.listopada 2021. šibenski su se hodočasnici uputili na trodnevno hodočašće u Krčku …

Proslava svetkovine svetog Franje u kući matici Družbe sestara franjevki od Bezgrješne

U kući matici je proslava svetkovine sv. Franje osobito svečano proslavljena. Od samog jutra u …

Svečano proslavljen blagdan Pokrova presvete Bogorodice u Kričkama.

U subotu, 2. listopada dalmatinski grkokatolici okupili su se u Kričkama kraj Drniša, kako bi …