Šibenska biskupija Šibenska biskupija
Dan Družbe održan je ove godine u subotu 17. studenoga, na otoku Krapnju kraj Šibenika. Okupilo se oko četrdeset sestara iz različitih naših zajednica, koje je dočekao i pozdravio gvardijan fra Ivan Lelas, domaćin franjevačkoga samostana i crkve sv. Križa.
Vrhovna poglavarica s. Zdravka Gverić izrekla je na početku euharistijskoga slavlja gvardijanu Lelasu riječi pozdrava i zahvale za velikodušno gostoprimstvo te kratko istaknula značenje datuma 17. studenoga za našu Družbu. Tada je, na blagdan sv. Elizabete Ugarske zaštitnice Trećeg reda sv. Franje, prije 339 godina, šibenski biskup Dominik Callegari potvrdio redovnički život koji je Majka Klara Žižić započela živjeti sa svojim sestrama, pa taj dan slavimo kao dan ustanovljenja Družbe. „Danas nam je posebno pred očima lik utemeljiteljice Majke Klare koja je slijedila poniznog i siromašnog Krista po primjeru sv. Franje Asiškog, utrla put Družbi i ostavila trag svetog života i služenja Bogu i ljudima, posebno siromašnima, bolesnima, umirućima, putnicima i svima koju su trebali njezinu pomoć. Primjer njezina života i djelovanja potiče nas da u ovom vremenu svoj pogled iznova usmjerimo prema svjetlijoj budućnosti, nastojeći vjerno i radosno živjeti i svjedočiti svoju opredijeljenost u službi Kristu, Crkvi, Družbi i svome narodu“, kazala je vrhovna poglavarica s. Zdravka Gverić. Euharistijsko slavlje su pjevanjem uveličale sestre pod vodstvom s. Krešimire Banić.
Gvardijan Lelas je u svojoj homiliji – duhovnom nagovoru – uz bogato korištenje primjera iz duhovne tradicije i života svetaca, izlagao o dvjema za redovnički život značajnima i međusobno povezanim temama: o ljubavi i savršenosti. Tko ljubi Isusa Krista uvijek teži savršenosti, kazao je propovjednik, pozivajući se na Pavlove riječi: „A povrh svega ljubav, to je sveza savršenstva“, jer ljubav savršeno međusobno ujedinjuje najsavršenije kreposti. Detaljno je opisao mlakost kao najveću opasnost za ljubavi i savršenstvo, a kojom su „zaraženi“ mnogi u redovničkome životu.
Objasnio je razliku između neizbježive i izbježive mlakosti. Neizbježiva proizlazi iz naše naravne slabosti: rastresenost u molitvi, unutarnje sumnje, suvišne riječi, tašta radoznalost, želja za isticanjem, uživanje u jelu i piću, požude… Te mane moramo izbjegavati koliko možemo, a brišu se kajanjem ili ljubavi te posebno euharistijom koja nas čuva od svakodnevnih nedostataka. Izbježiva mlakost se izražava u hotimično počinjenim grijesima, koji se s Božjom milošću mogu izbjeći: hotimične laži, sitničavi prigovori, srdite riječi, ruganje bližnjemu, uvredljive riječi, hvalisanje, kivnost u duši i srcu, neuredne sklonosti. Preko takvih u čovjekovu dušu ulaze veliki grijesi.
Gvardijan Lelas zatim je upozorio da se mnoge duhovne osobe ne posvećuju, jer se ne nastoje osloboditi sitnih nedostataka, što je opet posljedica mlake ljubavi prema Isusu Kristu: „Oni koji se nadimaju precjenjujući sami sebe, koji se često žaloste radi događaja protivnih njihovim željama, koji su u strahu za svoje zdravlje, koji su odviše popustljivi prema sebi, kojima je srce otvoreno za vanjske stvari a duh uvijek rastresen, koji su željni saznati mnoge stvari koje ne vode k Bogu, koji su usmjereni samo na ono što njima godi, koji su osjetljivi na svaku i najmanju nepažnju drugih – svi oni ne ljube Isusa, ili ga ljube vrlo slabo i daleko su od prave pobožnosti.“
Konačno je detaljno objasnio pet sredstava po kojima se duhovna osoba može izbaviti iz stanja mlakosti: želju za savršenošću, odlučnu volju da se postigne savršenost, razmatranje, često primanje svete pričesti i molitvu.
Svoj duhovni nagovor zaključio je važnošću molitve: „Stari su oci u pustinji molili: ‘Bože, u pomoć mi priteci! Gospodine, pohiti mi u pomoć.’ Tu molitvu i mi trebamo ponavljati osobito u vrijeme napasti. Neka bude velika naša vjera u molitvu, jer Bog uslišava onoga koji mu se moli. Toma Akvinski uči da se snaga molitve ne sastoji u našim zaslugama, nego u Božjem milosrđu koji je obećao uslišiti svakoga tko moli. A kad se molimo Bogu, preporučimo se i Blaženoj Djevici Mariji posrednici svih milosti. Ako Marija za nas moli, budimo sigurni da ćemo biti uslišani.“
Nakon euharistijskog slavlja gvardijan Lelas je vrlo znalački predstavio povijesne, kulturne i duhovne znamenitosti samostana i crkve sv. Križa te vrijednu zbirku umjetnina.
Dan Družbe zaključen je molitvom Večernje i klanjanjem pred Presvetim, koje je pripremila s. Renata Azinović. Sestre su se, obogaćene molitvom i duhovnim sadržajem, povijesno-kulturnim saznanjima, prijateljskim susretima, odmorom u prirodi i ukusnim objedom vratile u svoje zajednice, gdje su svoje dojmove i odluke za savršenijim životom radosno podijelile s ostalim sestrama.
Tekst i foto: s. Valerija Kovač
